Kad čovjek koji "jako dobro zna" dobije mikrofon, možda ne slušamo budućnost, nego pažljivo režiranu utjehu za sadašnjost.
Postoji jedna neugodna mogućnost o kojoj se rijetko govori, a to je da možda problem našeg doba nije u tome što ne slušamo stručnjake, nego u tome što ih slušamo previše. Još preciznije, možda smo zamijenili znanje njegovom zvučnom imitacijom: sigurnim glasom, urednim studijem, sporim rečenicama i izrazom lica čovjeka koji se upravo vratio iz same nutrine stvarnosti.
To je svijet u kojem stručnjak više nije samo osoba koja nešto zna. On je format. Ima ritam, fraze, gestikulaciju, biografiju složenu za uvod podcasta i sposobnost da kompleksnost pretvori u deset jasnih savjeta. Nekad je prorok izlazio iz pustinje. Danas dolazi u epizodi od dva sata i četrdeset minuta, a milijuni ga vjerski prate, dok se voze na posao, dok idu u teretanu, prije spavanja. No, što ako se pokaže, statistički i metodički, da upravo uvaženi stručnjak prečesto "nema pojma o čemu priča"?