Mattias Desmet, profesor psihologije s belgijskog Sveučilišta u Gentu, posljednjih je godina postao jedno od važnijih imena u raspravi o psihološkim temeljima suvremenog totalitarizma, točnije onog totalitarizma koji se kao takav "ne smije" ni spominjati pošto egzistira i dalje kao velika tabu tema. Njegova ključna teza nije da Zapad jednostavno klizi prema starim oblicima diktature, nego da se pred našim očima oblikuje drugačiji, suptilniji i možda opasniji tip društvene kontrole - totalitarizam koji se ne oslanja prvenstveno na čizmu, pendrek i logor, nego na psihologiju mase, moralnu ucjenu, tehnokratski autoritet, ali i duboku usamljenost modernog čovjeka.
Desmetova analiza nije samo politička. Ona je, kako i priliči njegovoj profesiji, prije svega psihološka. Primarno pokušava objasniti zašto u određenim povijesnim trenucima ljudi, uključujući obrazovane, inteligentne i inače razumne pojedince, počinju prihvaćati krajnje pojednostavljene narative, odbacivati očite proturječnosti, zahtijevati potpunu društvenu poslušnost i napadati svakoga tko odbije sudjelovati u kolektivnom zanosu. Zvuči poznato, zar ne?