Kad se carstvo zaglavi u vlastitoj krizi, najopasniji dar koji mu rival može dati nije ustupak, nego iluzija da još vodi igru.
Ideja američko-kineskog "G2" poretka nikada nije sasvim nestala. Samo se povremeno povlačila u sjenu, čekajući trenutak kada će se liberalni multilateralizam dovoljno istrošiti, američki savezi dovoljno popucati, a ostatak svijeta dovoljno umoriti od kaosa da se ponovno pojavi kao "razumna" opcija. Sastanak Donalda Trumpa i Xi Jinpinga u Pekingu upravo je takav trenutak - Washington i Peking više nisu samo rivali, nego dva centra bez kojih se teško može zatvoriti ijedna velika globalna kriza, od trgovine i umjetne inteligencije do Irana, Tajvana i energetskih tokova. Zato nije pogrešno reći da je G2 mogućnost. Sama ideja ponovno se vraća baš zato što Trump udaljava Ameriku od tradicionalnih saveznika, dok Kina zauzima poziciju sile bez koje se više ne mogu donositi odluke od globalnog značaja.
Ali upravo zato bi za Kinu bilo kratkovidno da se u ovom trenutku previše nagne prema vlastitim dnevnim interesima. Da, Peking može iz ovog susreta izvući konkretne koristi - manje američkog pritiska oko Tajvana, blaži režim kontrole tehnologije, stabilniji trgovinski okvir, možda i simboličko priznanje da Kina više nije "izazivač", nego su-upravitelj svjetskog poretka. Činjenica jest da Trump u Peking dolazi s vrlo suženim ambicijama. Nekoliko dogovora oko poljoprivrede, Boeinga i trgovinskog primirja, ali prije svega s potrebom da mu Xi pomogne oko nepopularnog rata s Iranom, koji je itekako sam zakuhao. Drugim riječima, američki predsjednik ne dolazi kao car koji diktira uvjete, nego kao političar koji traži izlaz.