Ratovi imaju onu kratku, opasno varljivu početnu fazu u kojoj se javlja nada da će sve završiti brzo (ili smo samo pretjerano optimistični?). Prvih nekoliko dana, možda tjedana, još postoji prostor za iluziju da eksplozije i prijetnje pripadaju nekom scenariju koji će se brzo potrošiti. Da će se netko uplašiti, netko popustiti, proglasiti "pobjedu" i da će se svijet, ranjen ali funkcionalan, vratiti na staro. Rat u Perzijskom zaljevu sada je, po svemu sudeći, prešao tu točku. Ulazi u mračniju fazu, onu u kojoj se više ne govori o brzom završetku, nego o prilagodbi na dugotrajnu katastrofu. To je sad već trenutak kad je potrebno baviti se tim ratom i na osobnoj razini jer utjecat će na naše živote snažno.
Najneugodniji zaključak koji se danas može donijeti, ali možda i pravovremen - držite se, rat je postao trakavica. Ne u smislu da će svaki dan donositi spektakularne prizore, nego u onom daleko težem smislu - da će se kriza razvlačiti kroz cijene, račune, kamate, plaće i strah. Jer veliki ratovi rijetko ostaju tamo gdje su počeli. Njihova prava magnituda često se pokaže tek kasnije.