Na jednoj američkoj sveučilišnoj promociji dogodilo se nešto tek naizgled trivijalno, ali zapravo se može upisati izravno u širi kontekst "duha našeg vremena". Govornica je pred diplomantima humanistike, komunikologije, dizajna i umjetnosti pokušala prodati viziju umjetne inteligencije kao "iduću industrijsku revoluciju". Razina netaktičnosti je fascinantna. Publika ju je, očekivano, izviždala.
Na prvi pogled mogli bismo reći da je gospođa (Gloria Caulfield, potpredsjednica u razvojnoj kompaniji Tavistock Development Company) "krivo pročitala prostoriju" pa se uvalila u generacijski sudar između korporativnog optimizma i studentske tjeskobe. Ali u toj neugodnoj sceni možda je bilo više povijesne istine nego u mnogim ozbiljnim i sve dosadnijim konferencijama "o budućnosti rada". Neugodne povijesne istine. Jer dotična, vjerojatno, nije bila u krivu kad je AI nazvala "idućom industrijskom revolucijom". U tome i jest problem. Vjerojatno je u pravu, ali priželjkivati industrijsku revoluciju, kad se prisjetimo kako je ona stvarno izgledala, poprilično je grozna želja. Jer kaže se da revolucija "jede svoju djecu" - u ovom slučaju to je gotovo doslovna činjenica.