Mattias Desmet i doba dobrovoljnog totalitarizma
Stari totalitarizam tražio je javnu lojalnost. Novi ide dublje: traži da čovjek u sebi prihvati strah, oslijepi se i zamrzi disidenta.
Stari totalitarizam tražio je javnu lojalnost. Novi ide dublje: traži da čovjek u sebi prihvati strah, oslijepi se i zamrzi disidenta.
Alisa je mislila da je zalutala u san pun apsurdnih pravila. Danas taj san zovemo ekonomijom: svi trče, a nitko nigdje ne stiže.
Jednom, u lijepom predgrađu Connecticuta, moglo se plivati kroz privatna mora srednje klase. Ali svako je vodilo dublje prema neugodnoj istini.
Otprilike smo u trenutku kad rat u Perzijskom zaljevu možemo proglasiti ratom koji ne prolazi. Moramo biti svjesni kako će direktno utjecati na sve nas.
Kad se carstvo zaglavi u vlastitoj krizi, najopasniji dar koji mu rival može dati nije ustupak, nego iluzija da još vodi igru.
Slušali smo priče o zabavama u vatrogasnom domu. Nismo ih doživjeli. A ono što smo mi imali sada nestaje pred našim očima.
Zašto šefovi AI kompanija govore kao da prodaju katastrofu? Nije li to kontraproduktivno? Osim ako je egzistencijalna panika postala dio poslovnog modela.
Ako i postoje igre dobrog i lošeg policajca po hodnicima Kremlja, Europa prati krive slike. Uzeti Schrödera pod ruku bilo bi mudro, ako nije kasno.
Jednog jutra 1941. Iran se probudio između dvije vojske. Nije bio neprijatelj, nije bio saveznik, bio je potreba.
Europska rudimentarna mozgalica: Ako Amerika kupuje jeftini ruski plin i prodaje nam ga natrag s debelom maržom, tko smo mi?
Jednog jutra nitko više neće ustati. Kad shvate da je sve bila namještaljka koja se ne razlikuje od zemlje do zemlje, ni od sistema do sistema.
Skromniji format nije značio slabiju simboliku: ovogodišnje obilježavanje bilo je više politička poruka nego vojni spektakl.
Prije nego rat postane dovoljno dosadan da ga se mora zaustaviti ostaje nekoliko scenarija koji mogu promijeniti svijet, a svi mogu doći na red baš sutra.
Araghchijev put od Moskve do Pekinga pokazuje da se oko Teherana više ne lomi samo ratna kriza, nego i arhitektura novog poretka.
Iranski šef diplomacije kaže da će se Hormuz vratiti u normalu kad se dogovor kompletira. Trump odmah zatim, na svoj način, kaže hvala.
Potpisati privremeni mir? Memorandum? Ali što će biti dan nakon? Amerika, a naročito Izrael, ne daju Iranu baš nikakve sigurnosne garancije.
Kad službene karte više ne vrijede, javnost traži čovjeka s kredom, pločom i dovoljno dobro argumentiranom vizijom neizbježne katastrofe.
Washington najavljuje dogovor, Teheran postavlja uvjete. Trumpov plan izlaza je kroz iluziju ratne pobjede za domaću javnost.
Trump traži izlaz iz krize koju je sam otvorio, Iran nudi cijenu mira, a Peking se pojavljuje kao akter bez kojeg nema stabilnog novog poretka.
Kad se sve može naizgled dobiti odmah, ono što traži vrijeme postaje jako privlačno, kao dokaz da još nismo sasvim nestali.
Koristimo kolačiće za osnovne funkcije weba i analitiku. Možete prihvatiti sve ili odabrati samo nužne. Saznaj više i uredi postavke
Možete prilagoditi koje kategorije kolačića dopuštate. Nužni su uvijek aktivni.