Švicarska možda neće formalno napustiti neutralnost, ali će učiniti nešto još gore - isprazniti je do te mjere da više ništa ne znači.
Nakon bombardiranja dolazi povijesno iživljavanje nad jednim narodom. Njihovo vodstvo to mora zaustaviti, ili potpunom borbom ili predajom.
Najopasniji terapeut možda više nije loš čovjek, nego dobar algoritam koji vam u dva ujutro uvjerljivo objašnjava zašto su svi protiv vas.
Prije krađe bila je remek-djelo. Nakon krađe postala je mit - jer ponekad ništa ne privuče pogled svijeta kao ono čega odjednom nema.
Kad se rat počne slaviti kao startup ekosustav, nešto je već duboko pošlo po zlu: smrt postaje testno tržište, a bojište razvojni laboratorij.
Najopasniji trenutak nije kada čovjek izgubi, nego kada nakon dovoljno poraza prestane vjerovati da njegov sljedeći potez ima ikakvog smisla.
Američki fiskalni kraj svijeta ima neobičnu naviku: uvijek je hitan, uvijek je povijesan i gotovo uvijek završi još jednim glasovanjem u Kongresu.
Saddam je računao na slomljenog protivnika. Umjesto toga otvorio je rat koji će progutati stotine tisuća života i promijeniti cijelu regiju.
Kad rat postane sustav, smjena čovjeka na vrhu više nije samo politika: iza nje se pomiču vojska, kapital, tehnologija i buduća moć.
Velike sile vole ratove koji se vode daleko od njihove kuće. Problem počinje kada protivnik odluči da udaljenost više neće biti zaštita.
Čovjek voli vjerovati da zna tko je. Problem nastaje kad otkrije da se za istim stolom u njemu već dugo vodi rasprava bez kralja i predsjednika.
Na jednoj francuskoj plaži saveznici su u nekoliko sati otkrili koliko malo znaju o ratu koji će dvije godine poslije morati dobiti.
Je li svaka pomoć izvana izdaja? Je li svaka represija obrana države? Jabloko otvara neugodno pitanje koje Rusija više ne želi čuti.
Svijet je desetljećima gradio trgovinu kao da će svi prolazi zauvijek ostati otvoreni. Ta pretpostavka sada puca na više strana.
Neke tuđe pobjede jedva primijetimo. Druge nas pogode gotovo osobno - i pritom otkrivaju nešto neugodno o načinu na koji mjerimo vlastiti život.
Jedna pogrešna procjena mogla je pretvoriti nekoliko minuta nasilja u novi korejski rat — i upravo zato ova priča i danas djeluje nestvarno.
Kad diplomacija postane drugo ime za kapitulaciju, zemlja koja još može uzvratiti mora početi računati koliko joj je vremena ostalo.
Kad Ankara procijeni da joj je Moskva potrebna manje nego jučer, prijateljstvo prestaje biti oslonac i postaje roba kojom se trguje bez sentimenta.
Čovjek je prvi put u povijesti dobio pristup gotovo cijelom čovječanstvu. Ali naš um možda sve to doživljava kao neku vrstu mentalne pogreške.
U Peenemündeu se nije odlučivalo samo o ratu protiv Britanije, nego i o tome tko će prvi ovladati tehnologijom budućnosti.
