
Dok se mijenjaju zastave i unutarnji neprijatelji, politika rata, kapitala i savezništava ostaje gotovo nedodirljiva.
Što je Marine Le Pen bliže Elizejskoj palači, to je dalje od Marine Le Pen koja je godinama pričala o promjenama koje će provesti ako je jednog dana osvoji. Postepeno i proceduralno nestaje političarka koja je obećavala strateški raskid s euroatlantskim poretkom, promjenu kursa prema ratu na istoku Europe, a pred nama se pojavljuje jedna nova moguća upraviteljica – i dalje oštra prema migrantima, Bruxellesu i domaćim protivnicima, ali sve opreznija ondje gdje počinje tvrda i stvarna moći.
Upravo zato oznaka "krajnja desnica" sve manje objašnjava, a sve više prikriva. Radikalna politika trebala bi zadirati u temelj postojećeg poretka, bez obzira čini li to iz perspektive koju odobravamo ili oštro kritiziramo. Ova "nova desnica" uglavnom mijenja rječnik, zastave i popis unutarnjih neprijatelja, dok se pred ključnim pitanjima rata, vojnih saveza, kapitala i međunarodnih obveza njezina navodna različitost naglo sužava.