
Njemačka 6. armija još je napredovala prema Volgi dok su sovjetska kliješta već udarala ondje gdje je obrana bila najtanja.
Ujutro 19. studenoga 1942. njemačka 6. armija u Staljingradu zauzela je još dva bloka kuća istočno od tvornice topova. Njihov zapovjednik, general Friedrich Paulus, javio je da namjerava ostati u napadu i sljedeći dan. Gotovo istodobno, daleko sjeverozapadno od grada, oko 3500 sovjetskih topova i minobacača otvorilo je vatru na položaje rumunjske 3. armije. Dok su Nijemci su osvajali još nekoliko ruševina, Sovjeti su krenuli po cijelu njemačku armiju.
Teško je pronaći bolju sliku razlike između taktičkog uspjeha i strateškog sljepila. Dok su njemački časnici mjerili napredovanje brojem osvojenih zgrada i metrima do Volge, sovjetsko vrhovno zapovjedništvo promatralo je mnogo širu kartu. Na njoj Staljingrad više nije izgledao kao grad koji samo treba obraniti. Izgledao je kao mamac oko kojeg se oblikovala golema njemačka izbočina, s ranjivim bokovima i gotovo cijelom 6. armijom naguranom na njezinom vrhu. Staljingrad nije postao zamka zato što ga Nijemci nisu mogli osvojiti, nego zato što više nisu mogli prestati pokušavati.