
Velike organizacije ovise o znanju tisuća ljudi, ali stvaraju položaj s kojeg jedna osoba to znanje može pretvoriti u šutnju.
Kad bi direktori velikih kompanija jednoga jutra zamijenili mjesta sa svojim najboljim inženjerima, analitičarima ili znanstvenicima, mnoge bi uprave do ručka bile paralizirane. Ali kada bi ti stručnjaci zamijenili mjesta s direktorima, proizvodi bi se možda nastavili razvijati sasvim pristojno. U toj maloj misaonoj vježbi krije se neugodna istina korporativnog svijeta — čovjek koji donosi najvažnije odluke najčešće nije osoba koja najbolje razumije ono o čemu odlučuje. Ili, ako ćemo biti nešto direktniji: najčešće nije najpametnija osoba u kompaniji.
To, začudo, nije nužno pogreška sustava. Kompanije na vrh ne biraju pobjednika testa inteligencije. Upravni odbori ne traže osobu koja će najbrže riješiti logičku zagonetku, nego nekoga tko može pridobiti investitore, podnijeti sukob, rasporediti moć i neizvjesnost pretvoriti u prezentaciju s tri pouzdane strelice usmjerene prema gore. Vrh organizacije zato često osvaja jedna drugačija vrsta sposobnosti — manje nalik mišljenju, a više nalik upravljanju dojmom o mišljenju.