Zatišje. Dakako, kako za koga. Ne za dvije zemlje koje se ubijaju do iznemoglosti dok ostatak svijeta već polako zaboravlja što je svemu ovome prethodilo. Zatišje, kao percepcija, za taj vanjski svijet. U smislu da brojke svakim danom znače sve manje. Rusko ministarstvo obrane na dnevnoj bazi objavljuje kako je "eliminirano" oko 1400 ukrajinskih boraca. Zar je moguće da je brojka svakog dana toliko točna? Ili je možda i njima već dosadilo zbrajati pa se sad izvještaji gomilaju bez većih provjera.
Zatišje, izuzev manjih ekonomskih uzurpacija, traje za običnog sigurnog Europljanina. Za njega je rat postao sekundarna vijest kojom se više ne bavi niti bi mogao. Sve što se moglo reći o ratu u Ukrajini već je rečeno. Ljudi su bezbroj puta čuli tko je napao, a tko je napadnut. Da Ukrajini stalno treba priljev novca i oružja i sl.
U tom smislu zatišje je već postalo mentalno stanje uz ono šire, na karti. Samo entuzijasti broje sela po Donbasu, a za široku publiku ni promjena kontrole nad nekim konkretnim gradom više ne bi bila velika vijest. Prosječnom Europljaninu dosta je i Putina i Zelenskog, želi promjenu teme po ključu kao što Amerikanci sad žele da se prestane pričati o "woke" temama, što su strateški shvatili i tzv. progresivci, od AOC nadalje.
No, za razliku od Amerike, kojoj na živce idu benigne vokabularne akrobacije poput pitanja treba li neku osobu oslovljavati s on, ona ili nešto treće, mi nismo te sreće. Nama iza leđa bruji ogroman vojni stroj, preko Karpata, i ne da nam više mirno spavati. Mađarska između, koju smo voljeli gledati kao na tampon zonu, upravo proglašava Rusiju "prijetnjom", tako da i od toga ništa. Čak i kad smo se navikli na buku tog stroja, on je i dalje tu, kao nekakva sablast koju nastojimo ignorirati, ali će možda prije ili kasnije prokopati planinski masiv i upasti ravno među nas, s krvlju po zupčanicima, tražeći i našu osobnu, fizičku krv, bilo kao žrtvu, bilo kao doprinos.