Rat je zapeo bez pobjednika, ali vrijeme ipak bira stranu: Iran još može čekati, ali čekanje svakim postaje sve skuplje.
Najopasniji trenutak u ratu mogao bi biti, paradoksalno, onaj kad jednoj strani ozbiljno počne ponestajati oružja. Dolazi kada još ima dovoljno snage nanijeti golemu štetu, ali sve manje vremena da tu snagu pretvori u politički rezultat. I Amerika i Iran približavaju se sličnoj situaciji. Americi ponestaje oružja koje voli, onog dalekometnog (vidi: Arsenal "udobnog ratovanja" je potrošen). Iran pak nije poražen, razoružan ni izbačen iz Hormuškog tjesnaca, ali ne može beskonačno živjeti između rata i mira dok mu se gospodarstvo steže.
U tom limbu postoje dva sata. Američki otkucava prema političkom zamoru, potrošnji streljiva i Trumpovoj potrebi za "pobjedom". Iranski mjeri pad prihoda, teškoće u trgovini i sve neugodnije pitanje čemu služi sposobnost odvraćanja ako država ostaje zarobljena pod pritiskom. Jedan tik-tak mogao bi natjerati jednu stranu na potez koji mijenja cijeli rat.