Dok su američki dužnosnici najavljivali da bi se Iran i Oman uskoro mogli dogovoriti o ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca, u Meki se događalo nešto što bi moglo nadživjeti i sadašnji rat i svaki budući Trumpov sporazum. Hormuz se može otvoriti u ponedjeljak, ponovno zatvoriti u petak i još godinama služiti kao poluga pritiska. No, vojni savezi, ako dobiju institucije, zapovjedništvo i zajedničko oružje, mijenjaju cijele epohe.
Saudijska Arabija, Turska i Pakistan potpisali su sporazum prema kojem se oružani napad na jednu članicu smatra napadom na sve tri. Formulacija zvuči kao preslikani članak 5. NATO-a, ali iza nje trenutačno stoji i velika praznina: nije objavljeno što bi svaka država morala učiniti, tko bi odlučivao o aktiviranju saveza niti podrazumijeva li solidarnost vojnu intervenciju. Upravo u toj nedorečenosti nalazi se najvažnije pitanje. Rađa li se američki regionalni podizvođač za rat protiv Irana ili jezgra poretka koji će jednog dana Washingtonu reći da više nije potreban?