Bostromova trilema: Je li stvarnost simulacija?
Ako jednog dana budemo mogli stvarati svjetove, koliko je razumno vjerovati da je baš ovaj naš "izvorni", a ne nečija tehnološka simulacija?
Marko K. jedan je od najsvestranijih autora Advance.hr-a – pisac koji je nekada strogo geopolitički portal obogatio vrhunskim tekstovima o kulturi, umjetnosti, filozofiji, psihologiji i znanosti. U redakciji ga često opisuju kao renesansnog čovjeka 21. stoljeća: podjednako ga fasciniraju svemir i moderna astrofizika, kao i drevne mudrosti stoika, zen-budizam, filozofi Dalekog istoka i mitologije starih civilizacija.
Strastveni je ljubitelj filma i fotografije, gotovo potpuno imun na suvremeni mainstream. Sam kaže da ga “moderna pop-kultura uglavnom ne pokreće”, ali zato pažljivo prati nezavisne autore, eksperimentalni film, avangardnu glazbu i sve što nastaje izvan velike medijske industrije. Kolekcionar je vinila i vjeruje da se kultura najbolje razumije kroz detalje: zvuk, kadar, emociju, ručni rad, teksturu.
Proputovao je Europu vlakom, a iz tih putovanja nastao je niz putopisa koji su i danas među najčitanijim člancima portala. Njegovi tekstovi ističu se upravo tim osjećajem za iskustvo i atmosferu, ali i autentičnim entuzijazmom koji se osjeća u svakoj temi koju obrađuje.
Marko sustavno povezuje stare i moderne kulture, filozofiju i svakodnevicu, znanost i osobni doživljaj.
Ako jednog dana budemo mogli stvarati svjetove, koliko je razumno vjerovati da je baš ovaj naš "izvorni", a ne nečija tehnološka simulacija?
Kad se povijest nadvije nad Iran, uvijek ostane nešto tiše i snažnije od politike: stih. Kroz stoljeća taj glas mijenja oblik, ali nikad ne posustaje.
Svijet se ponovno dijeli u blokove, rat se gura kao trajno stanje, a nada u multipolarnost sve više nalikuje orvelijanskoj zamci.
Živimo u gradovima koji nas umaraju, iritiraju i tiho oblikuju našu psihu. To nije slučajnost, nego posljedica načina na koji gradimo i razmišljamo.
Što ako naš kozmički susjed nije ni pust ni sličan nama, nego tek slabije osvijetljen, skriven iza granica naših instrumenata?
Njezina slava bila je prevelika da bi je mogla nositi, a sloboda previše stvarna da bi trajala kao iluzija koju je svijet želio gledati.
Postoje odbjegli svjetovi koji ne kruže ni oko čega, ali svejedno traju, putuju i možda nose život u potpunoj tišini svemira.
Sto godina života bez cinizma i bez potrebe za neprijateljima. Što ako tajna dugovječnosti nije u tijelu, nego u karakteru?
Iza snijega i božićne utjehe krije se fascinantan film o potisnutim snovima, bijesu i cijeni ostajanja u svijetu koji očekuje uklapanje.
Ironično, nešto što se zove "Future Wars", sad već u podaljoj prošlosti, otkriva mi što to znači pronaći neizbrisiv ljudski trag u eri brze umjetnosti.
Što su obični ljudi u Europi zaista mislili uoči dva svjetska rata i kada je točno prestala važiti rečenica "ma neće otići tako daleko"?
U filmu nema vlaka, nema putovanja na jug, samo visoke stambene zgrade s južne strane Save, ali naizgled zamrznuto vrijeme u njima još se uvijek mijenja.
Svemir odjednom izgleda kao velika gradilišna zona bliske budućnosti. Tehnološki progres je fascinantan, ali se u njemu gubi kozmička grandioznost
"Perfect Days" nije film o rutini nego ogledalo u kojem se vidi sve što gubimo žureći — smisao, mjeru i tišinu u kojoj čovjek napokon može postojati.
Gehry je otišao, ali svijet koji je savijao po svojoj mjeri ostao je nesavršeniji — i življi — nego što bi sustav želio.
Indijska misija Aditya-L1 donosi nam prvi stalni pogled na našu nemirnu zvijezdu, otkrivajući kako nastaju solarne oluje koje oblikuju život na Zemlji.
Koristimo kolačiće za osnovne funkcije weba i analitiku. Možete prihvatiti sve ili odabrati samo nužne. Saznaj više i uredi postavke
Možete prilagoditi koje kategorije kolačića dopuštate. Nužni su uvijek aktivni.