Ideja da možda živimo u simulaciji zvuči kao nešto iz sci-fi filma, ali zapravo već godinama živi unutar ozbiljne filozofije, fizike i računarstva. Od trenutka kada smo počeli stvarati vlastite rudimentarne "umjetne svjetove", od videoigara i virtualne stvarnosti do današnjih generativnih modela poput ChatGPT-a, postalo je teško izbjeći neugodno pitanje - ako mi već sada možemo stvoriti male, uvjerljive svjetove, zašto uz dovoljan razvoj tehnologije ne bismo mogli stvoriti i kompletan umjetan svijet koji nalikuje našem, a da unutar njega nitko nije svjestan da je umjetan? Odmah se otvara i druga mogućnost, ona koja naginje egzistencijalnoj nelagodi, što ako je neka dovoljno napredna civilizacija već stvorila naš svijet i mi sve ovo vrijeme živimo u njihovoj simulaciji?
Ono što hipotezu simulacije čini zanimljivom nije njezina egzotičnost, nego upravo suprotno, njezina hladna racionalnost. U suvremenoj formulaciji, koju je još 2003. ponudio filozof Nick Bostrom, ne radi se o mistici niti o metafizici u nekom religijskom smislu, nego o kombinaciji statistike, pretpostavki o tehnološkom napretku i jednoj vrlo neugodnoj logici - ako je negdje dovoljno lako i dovoljno privlačno stvarati svjetove nalik našem, onda će ih biti jako puno, toliko da postaje malo vjerojatno da smo baš mi taj "prvi" svijet koji nije simuliran.