Ideja da možda živimo u simulaciji zvuči kao nešto iz sci-fi filma, ali zapravo već godinama živi unutar ozbiljne filozofije, fizike i računarstva. Od trenutka kada smo počeli stvarati vlastite rudimentarne "umjetne svjetove", od videoigara i virtualne stvarnosti do današnjih generativnih modela poput ChatGPT-a, postalo je teško izbjeći neugodno pitanje - ako mi već sada možemo stvoriti male, uvjerljive svjetove, zašto uz dovoljan razvoj tehnologije ne bismo mogli stvoriti i kompletan umjetan svijet koji nalikuje našem, a da unutar njega nitko nije svjestan da je umjetan? Odmah se otvara i druga mogućnost, ona koja naginje egzistencijalnoj nelagodi, što ako je neka dovoljno napredna civilizacija već stvorila naš svijet i mi sve ovo vrijeme živimo u njihovoj simulaciji?
Ono što hipotezu simulacije čini zanimljivom nije njezina egzotičnost, nego upravo suprotno, njezina hladna racionalnost. U suvremenoj formulaciji, koju je još 2003. ponudio filozof Nick Bostrom, ne radi se o mistici niti o metafizici u nekom religijskom smislu, nego o kombinaciji statistike, pretpostavki o tehnološkom napretku i jednoj vrlo neugodnoj logici - ako je negdje dovoljno lako i dovoljno privlačno stvarati svjetove nalik našem, onda će ih biti jako puno, toliko da postaje malo vjerojatno da smo baš mi taj "prvi" svijet koji nije simuliran.
Ta misao djeluje kao ogledalo jer ne govori nam samo nešto o mogućem "izvanjskom" svijetu, nego razotkriva i koliko nam je psihološki važno vjerovati da je stvarnost čvrsta, izvorna i bazna.
Nick Bostrom i argument koji ne tvrdi ono što ljudi misle da tvrdi
Bostromova ključna argumentacija često se pogrešno shvaća. On ne kaže da sigurno živimo u simulaciji. Umjesto toga postavlja trilemu i tvrdi da je gotovo sigurno istinita barem jedna od tri tvrdnje. Pa pogledajmo sve tri: