Promotrimo nakratko Sunce... ne kao nešto što nas svakog jutra “podrazumijevano” dočeka iznad horizonta, nego kao ono što doista jest: ogromnu, nemirnu zvijezdu čija nas raspoloženja mogu grijati, ali i ugroziti. Tisućljećima smo na njega gledali sa strahopoštovanjem, crtali ga po stijenama i na keramičkim posudama, utkali ga u mitove i religije. Danas mu, prvi put u povijesti, prilazimo instrumentima i brojevima, preciznim orbitama i detektorima. I u tom novom, znanstvenom odnosu prema vlastitoj zvijezdi Indija je upravo ispisala jedno od najzanimljivijih poglavlja: misiju Aditya‑L1.
Od skromnih početaka do zvjezdane ambicije
Indijska svemirska agencija ISRO službeno je osnovana 1969. godine, u zemlji koja je tada još uvijek rješavala osnovna pitanja infrastrukture, siromaštva i obrazovanja. Ideja osnivača, fizičara Vikrama Sarabhaja, bila je jednostavna i radikalna: svemirska tehnologija ne smije biti luksuz super-sila, nego alat za razvoj – za komunikaciju, meteorologiju, poljoprivredu, obrazovanje. Sateliti su trebali pomoći seljacima, učiteljima i liječnicima, ne samo znanstvenicima!
Prvi indijski satelit, Aryabhata (nazvan po poznatom matematičaru), lansiran je 1975. godine. Bio je malen, skroman, ali simbolički ogroman: jedna zemlja globalnog Juga ušla je u svemirsku eru. Slijedili su desetljeća polaganog, strpljivog rasta – razvoj vlastitih raketa, navigacijskih i komunikacijskih satelita, niza misija koje su, gotovo tiho, gradile reputaciju ISRO‑a kao agencije koja radi mnogo s malo.