Postoje odbjegli svjetovi koji ne kruže ni oko čega, ali svejedno traju, putuju i možda nose život u potpunoj tišini svemira.
Zamislite planet koji nikada nije vidio zoru. Nema ritma dana i noći, nema sunca koje se penje iznad horizonta i polako razlijeva boje po površinama. Postoji samo tamna prisutnost, kugla koja plovi kroz međuzvjezdani prostor, okružena hladnoćom koja nije zimska, nego temeljna, kao zakon. U takvoj tami svjetlost nije odsutna kao ugoda, nego kao pojam, kao nešto što se uopće ne očekuje. I baš u toj odsutnosti nastaje kozmički mir o kojem se ne može razmišljati samo kroz okvire astronomije već ulazi duboko u svemirsku filozofiju.
Kad govorimo o svemiru, lako je misliti u slikama spektakla, eksplozijama, maglicama, zvjezdanim rođenjima... Planeti lutalice, svjetovi bez zvijezde, nude drukčiji ugođaj, njihova priča je beskonačno sporija i gotovo nevidljiva, a ipak duboka, jer govori o tome kako nešto može postojati i nastaviti postojati bez sidra i kursa, bez izvora svjetla, bez središta koje daje smisao.