Konzultacija s precima pred velika previranja: Što su obični ljudi u Europi zapravo mislili pred izbijanje dva svjetska rata?

Pred velikim lomovima svijet izvana izgleda zapanjujuće obično. Ulica ima svoj promet, ljudi svoj raspored, vlada svoj dnevni red. Na naslovnicama se gomilaju riječi kao što su kriza, ultimatum, incident, ali većina i dalje živi u okruženju vlastitih računa, bolesti, ljubavi i planova.

Tako je bilo i u Europi prije dva svjetska rata.
Danas se puno govori o velikim procesima, o blokovima i frontama. Ovdje će fokus biti na nečem većem od tih velikih priča. Većem upravo zato što je manje. Na ljudima koji su za vrijeme tih lomova vodili dnevnik, pisali pisma ili su kasnije u memoarima pokušali uhvatiti trenutak kad su prvi put osjetili da se svijet oko njih mijenja u nešto što ne razumiju.

To su glasovi koji nisu odlučivali ni o čemu, ali su vidjeli i osjetili sve.

Ljeto 1914. mir koji ne zna da je gotov

Kraj lipnja 1914. u sjećanjima mnogih izgleda više kao razglednica nego kao uvod u katastrofu. Sunce, ljetovališta, puni vlakovi prema moru. Jedan mladi profesor književnosti židovskog podrijetla, Victor Klemperer, toga je 28. lipnja na odmoru na jezeru Garda. Sjedi u hotelskoj blagovaonici i čeka ručak. Konobar dotrči zadihan i viče da su u Sarajevu ubijeni prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova supruga. Gosti podignu pogled, nastane muk, netko kaže da je to strašno. Klemperer kasnije piše da je reagirao tek s "ah..." koji više pripada pristojnosti nego istinskom šoku. Više od vijesti o atentatu muči ga ručak koji još nije poslužen.