Ponekad se slučajnost dogodi toliko precizno da čak i kad je razum može objasniti svejedno je teško povjerovati da je baš sve bilo sasvim slučajno.
Ponekad nitko ne vjeruje u pravilo, ali ga svi uredno slijede. Ne zato što moraju, nego zato što pogrešno čitaju jedni druge.
Najopasniji terapeut možda više nije loš čovjek, nego dobar algoritam koji vam u dva ujutro uvjerljivo objašnjava zašto su svi protiv vas.
Najopasniji trenutak nije kada čovjek izgubi, nego kada nakon dovoljno poraza prestane vjerovati da njegov sljedeći potez ima ikakvog smisla.
Čovjek voli vjerovati da zna tko je. Problem nastaje kad otkrije da se za istim stolom u njemu već dugo vodi rasprava bez kralja i predsjednika.
Neke tuđe pobjede jedva primijetimo. Druge nas pogode gotovo osobno - i pritom otkrivaju nešto neugodno o načinu na koji mjerimo vlastiti život.
Čovjek je prvi put u povijesti dobio pristup gotovo cijelom čovječanstvu. Ali naš um možda sve to doživljava kao neku vrstu mentalne pogreške.
Sustav se zna obračunati s buntovnikom. Pravi problem nastaje kad čovjek od sustava više ne traži ništa - čak ni bolji život unutar njega.
Psihologija može objasniti paradoks, ali spoznaja je krajnje neugodna: poredak najduže traje kad ga počnu braniti oni koje najviše ponižava.
Po prvi put s jednim alatom smo na "dobro jutro", ali već nakon par riječi antropomorfizam je stvar automatike. Kako se nosimo s onim što slijedi nakon?
Večera je bila savršena, razgovor ugodan, pogled stabilan. Jedino je pitanje tko je zapravo sjedio s druge strane stola.
Ne možete obraniti svoj argument bez obzira koliko vam je do njega stalo? Otpor se uvijek raspada? Možda je samo problem u taktici.
Države uvode zabrane, ali stvarni uzrok ostaje neizgovoren: djeca preuzimaju ritam odraslih koji više ne vladaju vlastitom pažnjom.
Krajnje je vrijeme da počnemo razmišljati o razmišljanju.
