U dva ujutro je na YouTubeu. Možda mu je mobitel pored jastuka, možda sjedi u mračnoj sobi dok sve drugo spava, nebitno. U takvom stanju sluša miran, dubok glas koji dolazi iznad nekakve lagane glazbene kulise dok se u pozadini vrte prigodne slike i scene. Naslov mu obećava da će upravo Carl Gustav Jung, poznati švicarski psihijatar i utemeljitelj analitičke psihologije, objasniti zašto su se prijatelji udaljili baš onda kada je počeo raditi na sebi. Odgovor je u najmanju ruku zavodljiv. Nisu otišli zato što je postao naporan, sumnjičav ili zatvoren. Otišli su jer ih, kaže, "njegov rast ugrožava". Njegova nekadašnja slabost pružala im je sigurnost, a sada ih ta nova svijest, navodno, prisiljava da vide vlastitu stagnaciju. Čovjek koji bi u ovaj sitni sat vjerojatno trebao duboko spavati više nije usamljen - on se budi, u svakom smislu, ili barem misli tako.
Ali, nije tako jednostavno. Zapravo, možda je i brutalno inverzno. Jer glas možda uopće ne pripada čovjeku, a tvrdnje pripisane Jungu i blizu su i daleko od slavnog Švicarca. Priča o nekakvom Jungovom pacijentu koji podsjeća baš na njega možda se nikada nije dogodila. Rečenice nisu preuzete ni iz jedne Jungove knjige. Iza videosadržaja gotovo sigurno nema psihologa ni osobe spremne potpisati ono što je upravo izgovoreno. Ali za gledatelja je već kasno. U njegov život ušla je nova interpretacija, emocionalno precizna i opasno laskava. Umjetna inteligencija nije mu podmetnula samo pogrešan podatak. Ponudila mu je pogrešan model njegove vlastite psihe.