Ponekad nitko ne vjeruje u pravilo, ali ga svi uredno slijede. Ne zato što moraju, nego zato što pogrešno čitaju jedni druge.
Zamislite ovu scenu. Na sastanku šef izlaže plan koji realno zvuči kao katastrofa, i to poprilično skupa katastrofa. Ali nitko ne postavlja pitanje. Jedan kolega ozbiljno kimne, dvoje nešto zapišu, ostali na sebe navuku izraz profesionalne usredotočenosti. Tek poslije, kraj aparata za kavu, pokaže se da gotovo svi misle isto – plan je besmislen. No u prostoriji je već nastala službena istina. Svaki je pojedinac vlastitu sumnju prvo doživio kao privatnu slabost, a tuđu šutnju zatim kao dokaz suglasnosti.
Društva se, naime, ne održavaju samo na onome u što ljudi vjeruju. Jednako snažno ovise o onome što ljudi vjeruju da drugi vjeruju. Najčvršće pravilo zato ne mora biti ono koje većina voli. Dovoljno je da svatko misli kako će ga većina braniti. Tako nastaje neobična politička, ali i psihološka građevina – norma bez stvarnih stanara, ali s uredno održavanom fasadom.