
Ponekad nitko ne vjeruje u pravilo, ali ga svi uredno slijede. Ne zato što moraju, nego zato što pogrešno čitaju jedni druge.
Zamislite ovu scenu. Na sastanku šef izlaže plan koji realno zvuči kao katastrofa, i to poprilično skupa katastrofa. Ali nitko ne postavlja pitanje. Jedan kolega ozbiljno kimne, dvoje nešto zapišu, ostali na sebe navuku izraz profesionalne usredotočenosti. Tek poslije, kraj aparata za kavu, pokaže se da gotovo svi misle isto – plan je besmislen. No u prostoriji je već nastala službena istina. Svaki je pojedinac vlastitu sumnju prvo doživio kao privatnu slabost, a tuđu šutnju zatim kao dokaz suglasnosti.
Društva se, naime, ne održavaju samo na onome u što ljudi vjeruju. Jednako snažno ovise o onome što ljudi vjeruju da drugi vjeruju. Najčvršće pravilo zato ne mora biti ono koje većina voli. Dovoljno je da svatko misli kako će ga većina braniti. Tako nastaje neobična politička, ali i psihološka građevina – norma bez stvarnih stanara, ali s uredno održavanom fasadom.
Socijalna psihologija taj fenomen naziva pluralističkim neznanjem. Američki psiholog Floyd Allport još je prije otprilike jednog stoljeća opisao to kao kolektivnu pogrešku u kojoj skupina pogrešno čita samu sebe. Nije nužno da baš nitko ne vjeruje u vladajuću normu. Dovoljno je da velik broj ljudi privatno sumnja, ali vjeruje da su njihove sumnje rijetke. Svaki član grupe vidi vlastitu nutrinu, dok kod drugih vidi samo ponašanje. Ja znam da se pretvaram. Ali... Za vas pretpostavljam da ste iskreni. Vi o meni zaključujete isto. Tako svi postajemo statisti u predstavi koju nitko nije namjeravao postaviti.
Jedan od najpoznatijih primjera dolazi sa Sveučilišta Princeton. Američki psiholozi Deborah Prentice i Dale Miller početkom devedesetih proučavali su odnos studenata prema (prigodno za 90-e) "kulturi" opijanja. Većini je, ispada, ta "kultura" (da, da, studija to baš naziva tako!) bila neugodnija nego što su pretpostavljali da je njihovim kolegama. Svaki je student vjerovao da je osobno nešto suzdržaniji od prosječnog studenta, tog mitskog bića koje navodno uvijek želi još jedno piće.