Neka iskustva nas ne usreće niti nam daju svrhu, ali toliko promijene naš pogled da se iz njih više nikada ne vraćamo isti.
Zamislimo troje ljudi koji se pred kraj života pokušavaju prisjetiti jesu li živjeli dobro. Prvi kaže da je bio voljen, da se često smijao i da je uglavnom odlazio na spavanje bez straha od sutrašnjeg dana. Drugi pokazuje obitelj koju je podigao, posao kojem se posvetio ili ideju za koju je nešto žrtvovao. Treći nema tako jasan odgovor. Govori o gradu u kojem se izgubio, braku koji nije uspio, knjizi koja ga je razljutila i razgovoru nakon kojeg više nije mogao misliti kao prije. Nije siguran je li bio osobito sretan. Ne zna ni je li sve imalo veliku svrhu... Ali njegov život nije bio prazan. Bio je nevjerojatno zanimljiv.
Psihologija je dugo imala spremna mjesta za prva dva čovjeka. Jedno se zvalo sreća, drugo smisao. Prvi je život ugodan, emocionalno stabilan i ispunjen zadovoljstvom. Drugi je organiziran oko svrhe, pripadanja i osjećaja da naš trud služi nečemu većem od trenutačnog užitka. Činilo se da između njih postoji čitava filozofija dobrog života. Možemo birati između vedrog hedonista i ozbiljnog graditelja katedrale. Ali što ćemo s čovjekom koji nije došao ni uživati ni graditi spomenik, nego vidjeti što se sve može dogoditi?