Ponekad se slučajnost dogodi toliko precizno da čak i kad je razum može objasniti svejedno je teško povjerovati da je baš sve bilo sasvim slučajno.
Što ako ste baš skeptik, materijalist u onom smislu da sve nadnaravno za vas nije "naravno", a u isto vrijeme niste se, barem ne još, pretvorili u komad kamena koji se indiferentno kotrlja po kamenu u svemiru? Uvijek mi na pamet padne X-Files i onaj njihov "I Want to Believe" (Želim vjerovati) slogan. Ne kao nekakav klin između agnosticizma i ateizma, nego baš osobni mentalni paradoks, više ono kao: "bilo bi lijepo..."
Jer kad nam je jednom gotovo sve objašnjeno, od munje do pomrčine Sunca, to još uvijek ne briše ono nešto u nama što pomalo žudi za neobičnim, nedorečenim. Fascinacija neotkrivenim ostaje živa, ali ponekad kao da više nema kamo. Što god da se dogodi, uvijek smo na klik od pojašnjenja, neugodno točnog pojašnjenja. Ne bih ni volio da je drugačije, ali opet, ne bih ni eutanazirao u sebi tu želju za nečim nedovršenim i nepoznatim.