Ponekad se slučajnost dogodi toliko precizno da čak i kad je razum može objasniti svejedno je teško povjerovati da je baš sve bilo sasvim slučajno.
Što ako ste baš skeptik, materijalist u onom smislu da sve nadnaravno za vas nije "naravno", a u isto vrijeme niste se, barem ne još, pretvorili u komad kamena koji se indiferentno kotrlja po kamenu u svemiru? Uvijek mi na pamet padne X-Files i onaj njihov "I Want to Believe" (Želim vjerovati) slogan. Ne kao nekakav klin između agnosticizma i ateizma, nego baš osobni mentalni paradoks, više ono kao: "bilo bi lijepo..."
Jer kad nam je jednom gotovo sve objašnjeno, od munje do pomrčine Sunca, to još uvijek ne briše ono nešto u nama što pomalo žudi za neobičnim, nedorečenim. Fascinacija neotkrivenim ostaje živa, ali ponekad kao da više nema kamo. Što god da se dogodi, uvijek smo na klik od pojašnjenja, neugodno točnog pojašnjenja. Ne bih ni volio da je drugačije, ali opet, ne bih ni eutanazirao u sebi tu želju za nečim nedovršenim i nepoznatim.
Čovjek se lako s vremenom može početi osjećati kao da živi u onom malom presjeku dviju dosta velikih kružnica, između kamena i plina, krutih nevjernika i slijepih vjernika. Ako je taj prostor između zaista tako malen, nema veze, možda je u isto vrijeme i ogroman u smislu istraživanja, "čeprkanja" po nečemu što pripada u oba svijeta. Zar ne bi to bilo fascinantno? Nešto gotovo magično, ali nešto o čemu znanost, ili po mogućnosti neki znanstvenik zvučnog imena, ima nešto za reći?
Nije nekakva obljetnica niti je to bila namjera, ali od zadnjeg teksta (vidi: Sintetički Jung obara razum) koji se bavio Jungom taj čovjek mi se stalno vrti po glavi – što je idealna anegdota za upravo ovo o čemu ćemo pričati danas, vidjet ćete.