Naš svijet je čudan. I mi u njemu. Kao da nama upravljaju neke psihološke barijere kojih s vremenom prestanemo biti svjesni ili ih nikada ni ne postanemo svjesni. Od svih pak čudnih stvari među čudnijima je pomirenje sa stanjem koje nije ni idealno ni pravedno. Nekad je to i više od pomirenja, skoro pa potpora poretku koji nas drži u permanentnoj krizi i koji nas osobno može potopiti u slučaju da nam se zareda nekoliko loših vijesti u pogrešno, loše vrijeme. Egzistencija, krov nad glavom i esencijalne potrebe za većinu su ljudi samo nekoliko krivih događaja od nestanka.
Unatoč tome, imamo milijune ljudi bez nasljednog imanja koji u trenutku opuštanja i neophodnog eskapizma pred ekranima strepe hoće li jedna aristokratska obitelj zadržati golemi dvorac. Upravo je to, primjerice, bio emocionalni motor megapopularne serije Downton Abbey. Gledatelj zna da posluga ustaje prije gospodara, pegla mu novine i živi među bogatstvom koje nikada neće biti njezino. Ipak, kada imanju zaprijeti propast, srce se nekako nađe na strani vlasnika. Revolucionarni instinkt kao da jednostavno nije otporan na dobru scenografiju. Ali zašto je to tako? Samo naizgled trivijalno pitanje moglo bi nam dati odgovore na puno kontradikcija koje susrećemo u našem čudnom svijetu.