Kako jučerašnje nezamislivo postaje državna politika? Odgovor se krije u prostoru koji se pomiče dok gledamo u sasvim drugom smjeru.
Gotovo svaka politička ideja koja nam se danas čini samorazumljivom jednom je zvučala, u najmanju ruku, kao neukusna šala. Netko ju je jednom prvi izgovorio u prostoriji u kojoj je nastala kratka, neugodna tišina. Godinama poslije ista se misao pojavila u kolumni, zatim na panelu pod naslovom "Moramo li o tome ipak razgovarati?", a naposljetku u obrazloženju zakona. Zvuči poznato? Otprilike od toga satkana je cijela naša pravna i društvena egzistencija. Država rijetko objavljuje da je prihvatila nezamislivo, umjesto toga, jednoga nam jutra objasni da više nema ozbiljne alternative.
Najveće političke promjene zato gotovo uvijek počinju prije same politike. Najprije se ne mijenja zakon, nego refleks. Ono što je jučer izazivalo pitanje "Jeste li vi normalni?" danas izaziva pitanje "Koliko bi to koštalo?". Između tih dvaju pitanja nalazi se gotovo cijela povijest političke normalizacije. Upravo taj nevidljivi prostor opisuje tzv. Overtonov prozor – raspon ideja koje političar može zastupati, a da pritom ne izgleda kao kakav čudak ili izborni samoubojica. No, kako ćemo i vidjeti, prozor može imati pogled na smirujuće nebo s "ovčicama" ili na mračnu ulicu u kojoj se skupljaju vrlo sumnjivi likovi.