Poruka svijetu iz Srbije: Studenti su pobijedili, vjerujte u bajke!

Srbija je u katarzi. Jučer na izborima nije pobijedila nikakva politička opcija. Lijeva ili desna, proeuropska ili proruska. Građani su ometlali cijeli sustav. Vlast i oporbu u jednom potezu. U malenoj zemlji u koju do jučer ni mnogi od njih samih nisu vjerovali, pobijedila je ljubav. Narod u očaju, na rubu nestanka, izbacio je otrov iz trbuha. Bilo je biti ili ne biti. Ili će otrov ubiti organizam, ili će ga organizam izbljuvati iz sebe. Ukratko, to se na kraju svelo na "političku fiziologiju".

Posljedice ovog događaja mogle bi biti velike i nepredvidive za čitav svijet i o tome će se mnogo pisati i diskutirati. Ovo je dakako svjetski fenomen. Pobjeda studenata uznemirila je mnoge, u Europi i Amerikama, u Rusiji i Aziji. Tome se ne mogu radovati niti Musk i Trump, niti Ursula, a ni Putin i Milei. Tome se valjda nitko od političkog establishmenta nije obradovao. Neovisno o tome jesu li lijevo ili desno orijentirani, deklariraju li se kao demokrate ili važe za autokrate, posve je svejedno. Koljena su im morala zadrhtati. No duh je izašao iz boce i sada nema nazad.

Pođimo od mnogima neprijatne činjenice da je moguće pobijediti sustav. Kako? Prije toga, druga važna činjenica je da ovo što su studenti i građani Srbije učinili ne može biti obrazac niti se može kopirati. To mora doći iz duše naroda. Svaki narod ima svoju rezonancu. Mora se djelovati promišljeno i hrabro u isto vrijeme. I bez mržnje, nego asertivno. Svaki sustav ima svoje osobenosti, a svaki narod svoje duhovne, kulturne i povijesne korijene. To je temelj na kojem se mora graditi. Dakle, izbor metoda i intenziteta djelovanja mora biti također osoben. Originalan i sukladan današnjem vremenu.

Najprije se mora vjerovati da ljubav postoji te da solidarnost nije marketinška poruka, nego je istinska briga za drugog čovjeka, susjeda, poznanika i neznanca koji spava na pločniku. Sve mora krenuti iz emocija, ali se njima ne može pustiti da vode proces, nego samo da ga žare svojom vatrom da se svi oni dobri ljudi ne bi pokolebali u svojem dubokom promišljanju koje će gotovo uvijek završiti starim zaključcima da je prosječan građanin rob, a da je novac gospodar. Da mali čovjek ne može protiv moćnog sustava. Da su svi isti i da se ne smije vjerovati u bajke o nekom boljem i pravednijem svijetu. To su, pokazalo se, jako krivi zaključci.

Dakle, mora se vjerovati. Mora se voljeti i zemlja i narod. Mora se vjerovati da i onaj koji je politički neistomišljenik također može biti dobar čovjek. Mora se probati, mora se pronaći veza sa svojim bližnjim. Sve se to mora, a i može. Građani Srbije su pokazali da zaslužuju da imaju svoju zemlju i svoje pravo da je vole i vode. Kako Srbi, tako i Bošnjaci, Romi, Mađari, Albanci, Slovaci, Rusini, Vlasi, Rumuni, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Bugari, Goranci, Nijemci, Bunjevci, Rusi, Ukrajinci i svi drugi koji žive u Srbiji i smatraju je svojom domovinom. Bit će i onih koji će pokušati objasniti kako je ovo samo bljesak u tmini, koji će uskoro biti ugašen. Možda i jest samo bljesak, a možda je i varnica koja će se razgoreti u globalni plamen koji će ogrijati druge ljude i narode. Tko to sada može zasigurno tvrditi?

O uzrocima i povodu ovog povijesnog događaja se manje-više sve zna, ali evo ukratko još jednom. Korumpirana vlast, u svojoj odrođenosti od vlastitog naroda i pijana od apsolutne moći i bogatstva, renovirala je željezničku stanicu u Novom Sadu. Preplatila je radove i uglancala izlog, dok je onaj najvažniji dio, a to je sigurnost, prepustila slučaju. Nadstrešnica te stanice se 1. studenog 2024., ubrzo nakon svečanog otvaranja, usled nestručne obnove obrušila na ljude koji su čekali svoje vlakove. Ubila je njih 16, među kojima je bila i jedna trudnica, dakle 17. Studenti i građani su prosvjedovali, a vlast je na njih poslala policiju i paravojne kriminalne falange, takozvane Ćacije, da ih zastraši i razjuri silom. Tako je počelo.

Studentski prosvjedi su se proširili po gradovima i selima te su ubrzo postali vid narodnooslobodilačke borbe, radničke i istodobno građanske, a ključna riječ pobune bila je – pumpaj! Pravi smisao te riječi bilo je rastjerivanje straha, takozvano rasplašivanje, te su se mali ljudi okupljali u svim većim i manjim mjestima i pumpali. Pumpalo se u svakakvim prilikama, sve više i više, na skupovima, na raskrižjima, u kazalištima, na utakmicama, u redovima ispred pošte i na svim zamislivim i nezamislivim mjestima. Pumpalo se jako te je strah uskoro promijenio stranu. Osjetivši da je se "podanici" više ne plaše, vlast je iz čiste sujete i neznanja pojačavala represiju, srljajući iz greške u grešku. Što je represija bila jača, to je pumpanje bilo snažnije i sve masovnije. Jednostavno, takav je mentalitet ljudi u Srbiji, a odmetnuta elita to je previdjela.

Kada se sustav zaljuljao iz temelja, a stvar za nju postala dramatično ozbiljna, vlast je angažirala sve svoje ljudske i materijalne resurse. Medijske trovačnice radile su punom parom, plaćeni Ćaci kriminalci šamarali su ljude na pustim seoskim putevima i lomili im vilice u mračnim gradskim haustorima, policija je hapsila i tukla studente i novinare, oduzimala mobitele, računala i brošure, ali bez ikakvog efekta. Sustav pobune bio je posve decentraliziran te jedno, dva ili 10 hapšenja nije moglo naštetiti organizaciji u kojoj su dušom i srcem sudjelovali milijuni. Narod je pjevao i plakao, i pumpao sve jače. Pre oko godinu i pol dana, pumpanje je politički artikulisano u jedan jedini studentski zahtjev – hoćemo izvanredne izbore za parlament.

Pumpanje uključuje i fotografiranje lokalnih kriminalaca i batinaša u službi režima te objavljivanje njihovih fotografija na internetu, uz prigodan propratni tekst o vrsti nezakonite djelatnosti kojom se bave, krivičnim djelima te imovinskom stanju. Ova studentska kampanja pod nazivom "učinimo ih poznatima" lišila je anonimnosti i mnoge lokalne političke moćnike za koje se nije znalo izvan njihove općine. Strah se sve više uvlačio u korumpirane strukture vlasti te su se pojavili i insajderi "pokajnici", koji su, valjda vođeni instinktom za spas svoje kože, a možda i zbog iznenada probuđene savjesti, počeli dostavljati malobrojnim medijima izvan kontrole vlasti kompromitirajuće materijale.

Tako je Srbija saznala pikantne detalje iz prepiske šefa države sa kokainskim lordovima, koji su finansirali njegove političke aktivnosti, a za uzvrat od njega dobijali obećanja o abolicijama i pomilovanjima i unosnim legalnim poslovima. Javne tajne postale su dokumentovani materijali, pa je tako objavljena baza stranačkih botova, koji su svi odreda bili zaposleni u državnim preduzećima, općinama, elektrodistribucijama, domovima zdravlja, školama, vrtićima i gradskim toplanama. Umjesto da rade posao za koji su bili plaćeni novcem građana, oni su radno vrijeme provodili pišući vulgarne komentare (za studente, profesore ili nepodobne novinare i aktiviste) ili hvalospjeve (za vlast) na novinske tekstove na internetu i objave na društvenim mrežama.

Da, time su se bavile tisuće javnih službenika iz cijele Srbije, od devet do 17 te za to primale goleme novčane nagrade, ukupno više od 20 milijuna eura godišnje. Njihova baza sada je dostupna na internetu i svaki građanin može pronaći njihovo puno ime, adresu, telefon i ostale podatke, kao i sve pojedinačne objave i lajkove te međusobnu komunikaciju. Novosadske toplane, prema svjedočenju jednog od vođa Ćaci batinaša, plaćale su im dnevnice od 200 do 500 eura, ovisno o složenosti zadatka i sukladno kriminalnom statusu. Na ruke. Lista sličnih zloupotreba je beskrajna i nema smisla nadalje nabrajati, shvatili ste već.

Za to vrijeme stupovi vlasti postajali su sve slabiji. Koliko li je samo Srpska pravoslavna crkva pogrešila u procjeni sopstvenog naroda. Njena pogreška je vjerojatno još veća i skuplja od one koju je načinila oporba koja nije prepoznala trenutak koji je imao i političku, a ne samo društvenu i moralnu dimenziju. Koliko li se sami sebi danas mogu doimati smiješnim svi etablirani analitičari, samozvani stručnjaci za Balkan i kojekakvi specijalisti za otkrivanje urota. Ozbiljni ljudi sa TV ekrana. Možete misliti. Studenti su ih istjerali na čistac – ili si plaćenik, ili si glup. Mnogi će reći da nikada nisu primali pare za svoja javna pametovanja. Ako su pametni.

Nakon puno laganja, odlaganja i taktiziranja vlast je prije mjesec dana zakazala izbore za 25. listopad i krenula je kampanja. Dnevnice za glasače koji bi podržali vlast rasle su svakim danom, do oko 100 eura na dan glasanja. Odlaske na stranačke skupove podrške vlast je također plaćala desetinama eura, besplatnim ručkom i prijevozom. Svejedno, odziv je bio sve slabiji. Već naviknuta na omraženost u gradovima, u svojim promotivnim obilascima sela po Srbiji vlast se, za nju neočekivano, susrela sa nezadovoljstvom u najzabitijim selima.

U krajnjoj nuždi, vlast je pokušala da spriječi glasanje srpske dijaspore u puno gradova po Europi, Americi, Australiji i svim drugim kontinentima, ali nije joj uspjelo. Pod sloganom "šta mi teško?" mnogi su doputovali u Srbiju na glasanje ili u glavne gradove zemalja u kojima žive, gdje su glasali po srednjoevropskom vremenu, što je bilo u sitnim satima u Americi. Odziv je bio rekordan, oko 500 posto veći nego obično. Iz inata. Ako se neko još pita tko je financirao studentsku kampanju, to su uglavnom bili dragovoljni prilozi iz dijaspore. Novac nisu žalili oni koji su teška srca napustili Srbiju u poslednjih 30 i više godina, kako bi svojoj djeci i sebi omogućili bolji život.

Za to vrijeme studenti su pješačili sa četiri kraja Srbije, usput dočekivani suzama, nadom, jabukama, trpezom i feštom u svakom selu i gradu kroz koji su prošli. Kolone su se dva dana pred izbore ulile u Beograd gdje je održan još jedan veličanstven skup građana i studenata na legendarnoj Slaviji. Studentima je uspjelo ono što nije nikome prije njih. Da pored ostalog probude iskrene emocije Beograđana iz centra grada, "snobovske elite" iz "kruga dvojke" te da ih spoje u isto kolo sa siromašnim studentima iz provincije. Bez lidera, bez četnika i partizana, bez podjele na ateiste i na vjernike. Jednom rečju, ezoterija.

Na poslaničkoj listi studenata našli su se sveučilišni profesori čistog uma i čiste biografije, kao i poljoprivrednici, radnici i seljaci. Svi su izglasani većinom na studentskim plenumima. Jedan od ključnih uvjeta da se netko može naći na listi bio je da nikada nije bio član vladajućih ili oporbenih stranaka. Usput, studentima je uspjelo da "otmu" od vlasti sve narodne i državne simbole, zastavu, himnu i tradiciju.

Na prosvjedima koji su trajali bezmalo dvije godine narod je konačno vidio da su političari od 1991. mahali nacionalnim obeležjima kako bi skrenuli pozornost sa stvarnog posla kojim su se jedino ozbiljno bavili – lažnim obećanjima, širenjem mržnje i netolerancije, uz obavezno punjenje vlastitih džepova. A što je Studentska lista obećala građanima? Pa samo da će dati sve od sebe da oporavi zemlju i očisti je od nepotizma, neznanja i korupcije. Nije obećala veće plaće, mirovine, investicije, ulazak u EU ili BRICS, apsolutno ništa od toga. Naprotiv, rekli su da će biti teško i da ih sve zajedno čeka težak i važan posao.

U ranu zoru 25. listopada, već oko pet ujutro, palila su se svjetla u stanovima beogradskih četvrti i na parkinzima je zavladala neobična užurbanost. Kontrolori, posmatrači i mobilni timovi krenuli su na svoja mjesta. Svaki glas je bio važan, svaki se morao odbraniti, ako je potrebno i fizički. Svi su sat vremena prije otvaranja birališta bili na svojim mjestima. Nitko se nije uspavao, nitko nije zakasnio. Nitko nije htio niti mogao iznevjeriti svoje dijete i njegovu dvogodišnju borbu. U sedam je krenulo glasanje u dugim redovima, kontrolori su bili na vezi sa mobilnim timovima napolju.

Ovi timovi diskretnih heroja kružili su ulicama, pješke ili u autima, reagirali na svaku sumnju građana da se okolo skupljaju kriminalci koji se spremaju zastrašiti birače ili ih podmititi novcem, da organiziraju "bugarske vlakove", da doturaju duple biračke spiskove ili na bilo koji način sudjeluju u pokušajima lažiranja izbora. Dok su mobilni timovi radili svoje, susjedi su iznosili vodu, kavu i doručak te im davali ključeve svojih auta da mogu sjesti da se u njima odmore ili se, ako zatreba, negdje prevezu. Za to vrijeme, snažni momci, uglavnom sportaši, čekali su u stanovima i munjevito reagirali na pozive mobilnih timova sa ulice, kako bi eskalirali ili deeskalirali konkretnu situaciju na ulici, dok su "klinci" upravljali dronovima i snimali cijeli teren. Informacije između mobilnih timova, studentske baze i posmatrača na izbornim mjestima razmjenjivane su u realnom vremenu. Organizacija je bila savršena.

Kada je sat vremena prije zatvaranja izbora javljeno da vlast gomila jake policijske snage u centru Beograda te da ponovo okuplja kriminalce u "Ćacilendu" (vidi: Građani na ulicama, studenti u srcima), građani su pohrlili ispred svojih biračkih mjesta, sportaši su izašli iz stanova, bajkeri su zagrmjeli sa svih strana. Građanska "vojska" sakupila se da prati vreće sa glasovima i zapisnike do općinskih izbornih komisija. Istodobno, studentski centar javlja da se nipošto ne ide na protest i da se ne prilazi policiji i Ćacilendu. Neka ih, neka sami prenoće na ulicama sa svojim palicama i automatskim puškama koje su spremili za tu prigodu. Utom su počeli da izlaze kontrolori i da tu na ulici informiraju građane o rezultatima glasanja. Pobjeda je bila uvjerljiva, oko 13 posto razlike na nivou cijele zemlje, u centralnim beogradskim općinama 5:1. Studenti su pobijedili, što je i vlast netom priznala. Radost se izlila na ulice poput bujice.

I dok se u toj pijanoj noći punog mjeseca slavilo, svaki član mobilnog tima i svaki susjed ostao je do kraja ispred svojeg biračkog mjesta, dok se svi glasovi nisu prebrojali, dok sve vreće i zapisnici nisu potpisani i ovjereni tamo gdje treba. Nitko se nije napio prije vremena, a mnogi su ostali na svojim dužnostima do zore. E, to je nešto što obećava. Zbog toga svijet pomno prati što se to dogodilo u Srbiji. Kako je to uopće moguće? Pa tako što je ljubav prema djeci bezgranična, a solidarnost nije marketing. I što nije točno da su svi ljudi isti. Ima i onih koji dušu nisu prodali vragu. Ima ih u cijelom svijetu i ima ih više nego onih drugih. Samo je potrebno da svatko pogleda u sebe i u svoju dušu, dok još nije kasno. Bravo, Srbijo!