Sustav se zna obračunati s buntovnikom. Pravi problem nastaje kad čovjek od sustava više ne traži ništa - čak ni bolji život unutar njega.
Neke pobune počinju pucnjem, neke pak proglasom, a jedna od najneugodnijih u modernoj književnosti započinje rečenicom koja zvuči gotovo pristojno i uglađeno. Otprilike ovako: odvjetnik s Wall Streeta pozove svog pisara da mu pomogne provjeriti dokument. Bartleby ne podiže glas i ne iznosi zahtjeve. Samo mirno odgovori: "Radije ne bih." U toj blagoj formulaciji čitav se uredski poredak počinje ljuljati. Zapovijed može podnijeti neposluh jer zna što s njim učiniti. Preferencija je opasnija – ona se povlači iz igre u kojoj šef naređuje, a zaposlenik pristaje ili odbija.
Danas bi se pak i pobuna vjerojatno morala predstaviti kao osobni brend. Imala bi vizualni identitet i šalicu s motivacijskim natpisom. Bartleby je zato gotovo skandalozno neupotrebljiv za naše vrijeme. Ne nudi manifest, ne okuplja sljedbenike i ne pokušava monetizirati vlastito odbijanje. On čak ne traži bolji posao. Ali njegovo "radije ne bih" postupno se širi na sve – na provjeravanje tekstova, sitne zadatke, napuštanje ureda, promjenu zanimanja... Zato Bartleby nije samo preteča današnjeg quiet quittinga. On je mračnija figura, čovjek koji je stigao do granice nakon koje više nema snage ni zamisliti što bi radije radio!