Čovjek voli vjerovati da zna tko je. Problem nastaje kad otkrije da se za istim stolom u njemu već dugo vodi rasprava bez kralja i predsjednika.
U šest ujutro jedan dio vas tvrdi da treba ustati, zna da bi trebao. Drugi bi još samo deset minuta. Treći u isto vrijeme već sastavlja optužnicu zbog manjka discipline, dok četvrti, najiskusniji saboter u vladi, predlaže da se dan započne skrolanjem. Sve to izgovara ista osoba, ista ličnost. Ili, preciznije, ista lubanja.
Od čovjeka se ipak očekuje da bude uredno jedinstven. Mislimo da i jesmo. Dok ne čujemo baš "druge glasove", znamo da smo normalni i percipiramo se kao funkcionalni singular koji ide kroz život, iz dana u dan. Proturječje se često smatra slabošću karaktera, posvuda. Životopis hoće jasan profesionalni identitet, ljubavni odnos emocionalnu dosljednost, a društvene mreže osobni brend koji ne mijenja mišljenje između doručka i večere. No, što ako naše "ja" uopće nije suveren koji izdaje zapovijedi, nego glasnogovornik nestabilne koalicije?