Kad je nebo nad Hamburgom počelo usisavati zrak s ulica, granica između vojne strategije i masovnog spaljivanja nestala je u vatri.
Jedan gotovo nenasilan udar obećao je dostojanstvo milijunima, ali je Egiptu ostavio politički obrazac iz kojeg se nikad nije posve izvukao.
Terorizam je često samo privremena etiketa - nestane kada počinitelji dobiju zastavu, parlament i dovoljno vremena da napišu svoju povijest.
Ženevski mir trajao je tek toliko da Francuska ode, Amerika uđe, a privremena granica postane uvod u desetljeća smrti.
Tek kada je poraz postao izvjestan, dio njemačke elite pronašao je hrabrost. No može li zakašnjela savjest još uvijek biti savjest?
Pobuna koja je trebala završiti u nekoliko dana pretvorila je Španjolsku u rat koji će uskoro progutati cijeli kontinent.
Romanovi nisu bili opasni zbog onoga što su još mogli učiniti, nego zbog onoga što su drugi još mogli učiniti u njihovo ime.
Jedan režim htio je proizvesti novu stvarnost u nekoliko sati. Dobio je nešto drugo - trajnu krizu koja još živi u betonu i bodljikavoj žici.
U zemlji koja je voljela govoriti o slobodi, najslobodnije su zvučali oni koji nisu imali gotovo ništa osim puta pred sobom.
Bio je to mir koji nije smirio ništa: samo je uredno rasporedio nezadovoljstva, čekajući da ih neka nova generacija zapali.
U luci daleko od Pariza jedna je eksplozija razotkrila koliko brzo velika načela nestaju kad se sudare s državnim interesima.
Russell i Einstein nisu pisali samo svojoj epohi. Njihov manifest i danas zvuči kao pitanje koje čovječanstvo izbjegava.
Povijest voli pobjednike prikazivati kao sudbinu. U stvarnosti, katkad ih od propasti dijeli tek trenutak tuđeg oklijevanja.
Dok su europske prijestolnice još brojale krize, na drugom kraju svijeta rat je već učio ljude kako izgleda 20. stoljeće.
U jednom hladnoratovskom trenutku činilo se da se budućnost može iskopati detonacijom... pod uvjetom da nitko ne pita kamo odlazi prašina ni što je u njoj.
Jedna davna bitka otkriva koliko su se na istočnoj granici Europe rano isprepleli sloboda, carstva, savezi i unutarnje izdaje.
Uska grla svijeta nisu samo presudne energetske linije. Ponekad su to vrata kroz koja velika sila uđe kao gospodar, a izađe kao uspomena.
Jednog jutra 1941. Iran se probudio između dvije vojske. Nije bio neprijatelj, nije bio saveznik, bio je potreba.
Jednog ljetnog dana 1959. u Moskvi sudoper je postao pozornica na kojoj su se sudarila dva velika obećanja 20. stoljeća.
Jedan rat počeo je tiho, s nekoliko savjetnika i osjećajem kontrole. Završio je kao lekcija o sili koja se pretvara u vlastitu zamku.
