Edo period - Zašto se Japan izolirao od cijelog svijeta? Priča o šogunima, samurajima i striktnom sustavu klasne hijerarhije koja će definirati Japan kakvog poznajemo

Negdje od sredine 15. pa do početka 17. stoljeća Japan je proveo u građanskim ratovima, popriličnom kaosu koji ima i naziv - Sengoku. I pitali su se tamošnji vladari, otkud toliko napetosti? Zašto stalno izbijaju sukobi? Zaključili su da to mora da je rezultat vanjskih utjecaja. Vrijeme je kolonijalnih ekspanzija, europski utjecaj širi se svijetom na razne načine, uključujući i putem širenja kršćanstva. I što učiniti? Kako spriječiti da vanjski utjecaj unosi razdor u Japan - ili ga čak posve i pokori? Odluka je donijeta... potpuna izolacija od vanjskog svijeta. Ovo je priča o stoljećima koja će Japan provesti sam za sebe, izdvojen od ostatka svijeta. Ovo je priča o Edo periodu.

Unutarnji japanski odnosi su kompleksni, no pokušat ćemo ih pojednostavniti. Na kraju brojnih unutarnjih sukoba cijelim Japanom vladala je vojna diktatura, odnosno šogunat. Što je to šogunat? Vojna vladavina gdje se na čelu nalazi šogun, a u tom periodu vladajuća obitelj bila je Tokugawa pa tako taj cijeli period (od 1603. pa sve do 1867.) također nazivamo i šogunat Tokugawa.

Ali zar nije na čelu Japana car? Jest, i tada je na čelu Japana bio car, ali samo de jure. De facto vlast bila je u rukama šoguna iz obitelji Tokugawa. Uz cara su egzistirale i plemićke obitelji, njih 140, no baš kao i car, samo su živjeli u popriličnom izobilju, ali im nije dato da se bave "bitnim stvarima".

Znači, vladajuća obitelj, na čelu vojne diktature, odlučila je izolirati cijeli Japan od ostatka svijeta i ta izolacija je trajala skoro dva stoljeća? Upravo tako.

Zašto su se odlučili na tako radikalan potez? Prije svega zbog straha. Kako smo i rekli, vrijeme je velike europske kolonijalističke ekspanzije. Japanci su se bojali da će ih kolonijalne sile (najviše ih je bilo strah Španjolske i Portugala) osvojiti i porobiti. Iz te perspektive zaključili su da bi im najbolje bilo jednostavno "nestati", zatvoriti se potpuno u sebe... i upravo to su i učinili.

Ali zašto se ovaj dugi (i vrlo zanimljivi) period u Japanu također naziva i Edo period? Zbog glavnog grada, dakako. Te 1603. godine prvi šogun iz obitelji Tokugawa, Tokugawa Ieyasu, osnovao je u Edu svoj šogunat.

Šogun Tokugawa Ieyasu, prvi šogun Edo perioda

Edo je u to vrijeme bio tek manji ribarski gradić, ne neko naročito značajno mjesto, ali nakon stotinjak godina postao je najveći grad u Japanu. Takav je ostao i do današnjih dana te sad ima oko 9 milijuna stanovnika. Promijenili su mu tek ime - Edo je današnji Tokio.

Edo (ili Tokugawa) period donio je Japanu dugačku eru mira, ali i znatnog prosperiteta. No, daleko od toga da je to bilo divno mjesto za sve. Upravo suprotno, Japan za vrijeme Edo perioda bio je vrlo striktno ustrojen prema klasnom sustavu tako da su gornje klase uživale u vrlo raskošnom životu te nisu ni bile svjesne kako život izgleda za siromašne seljake i radnike.

Ali Edo period je uvelike i stvorio Japan kakvog ga danas poznajemo - sa svim njegovim specifičnostima koje su nama često egzotične. Toliko toga što danas vezujemo uz Japan, od haiku pjesama, kabuki drame, umjetnosti drvoreza, ceremonije ispijanja čaja, uređenja vrtova i kultivacije bonsai stabala - sve to datira upravo iz Edo perioda japanske povijesti!

Dakako, uz sve običaje iznimno je značajna bila spomenuta društvena hijerarhija. Pogledajmo kako je ista izgledala u to doba.

Na samom vrhu bio je, dakako, šogun (bilo ih je ukupno 15 kroz cijeli period). U komparaciji car, iako uvažavan, bio je poprilično nemoćna figua, više ceremonijalna.

Ispod šuguna bili su daimyo. To su bili moćni feudalni lordovi. Živjeli su u izobilju, ali uz jednu važnu karakteristiku, odnosno obvezu. Naime, bili su obvezani pola svog vremena provoditi na zemlji, gdje su upravljali nižim kastama, a pola vremena u glavnom gradu Edo (gdje se očekivalo da budu na usluzi samom šogunu).

Jedan od pripadnika daimyo klase, odnosno feudalnih lordova

To je zapravo bila lukava taktika. Lordovi su morali tako održavati dva doma, jedan u glavnom gradu, drugi u ruralnim krajevima diljem Japana. To je bilo dosta skupo, a i putovanja su im oduzimala puno vremena... Čemu sve to? Tako da ovi utjecajni feudalisti ne bi postali prebogati i premoćni, jer bi onda nekome od njih moglo pasti na pamet da izvede puč protiv šoguna!

Samuraj iz 19. stoljeća Zatim na ljestvici dolaze svima dobro poznati samuraji. Oni su zapravo bili plemićka vojska. Bili su pritom beskonačno odani šogunu. Ne iznenađuje stoga što u prijevodu samuraj zapravo znači "onaj koji služi". Bili su visoko obrazovani, a često su se i bavili umjetnošću. Tipično su nosili dva mača, jedan dugi - za borbu, i jedan kraći koji je imao samo jednu svrhu - za izvršenje samoubojstva, ukoliko bi za to bilo potrebe.

Umrijeti ponosno bila je najveća čast jednog samuraja. Oni su se zapravo svakog dana pripremali za taj trenutak, konačnu žrtvu. U isto vrijeme bili su i relativno visoko na hijerarhiji, a svaka uvreda jednom samuraju mogla je rezultirati (brzom) smrću. Živjeli su u utvrđenim gradovima te se procjenjuje da su činili oko 5% tadašnje populacije Japana.

Idući na društvenoj ljestvici bili su seljaci poljoprivrednici. Njima već nije bilo tako dobro. Morali su plaćati porez u riži. Zapravo porezima koji su bili nametnuti seljacima omogućavao se raskošan život samuraja i drugih gornjih klasa. Zanimljivo je spomenuti da seljaci najčešće uopće nisu jeli rižu koju su proizvodili, umjesto toga jeli su većinom ječam i proso. No, za vrijeme Edo perioda poljoprivrednici Japana bili su najnapredniji u cijeloj Aziji uzgajajući učinkovito pamuk, duhan, čaj, slatki krumpir...

Poljoprivrednici, morali su plaćati porez u riži

Ali zbog siromaštva, a naročito zbog povremene pojave gladi, seljaci su dizali pobune. Procjenjuje se da je izbilo najmanje 2.000 seljačkih buna za vrijeme trajanja Edo perioda (naravno, brzo bi bile ugušene u krvi).

Bili su eksploatirani i osuđeni da cijeli život budu seljaci. Napredovanja iz jedne klase u drugu nisu bila moguća (ali zato jesu nazadovanja...).

U još gorem položaju od seljaka bili su obrtnici. Kako to? Pa zar obrtnici generalno nisu cijenjeni? U to vrijeme u Japanu, baš i ne. Dobro, ako je netko bio kovač kakvog utjecajnog samuraja, ili ako su proizvodili posuđe koje je naročito očaralo nekog feudalnog lorda, možda su onda stajali malo bolje, ali generalno nisu. Prije svega ih se nije poštovalo jer ne proizvode hranu, a samim time nisu bili u poziciji da plaćaju porez u riži!

Ispod obrtnika imamo trgovce. Njih se poprilično već preziralo. Oni pak ne samo da ne proizvode hranu već ne proizvode ništa - samim time smatralo se da i oni sami nisu "ništa". U stvarnosti pak upravo su trgovci uvelike zaslužni za podizanja glavnog grada u velegrad. Oni su ti koji su nabavljali drvo, tatami strunjače, kućne potrepštine, tekstil...

Zar to nije dovelo do tipičnog bogaćenja trgovca kao i u drugim dijelovima svijeta? Da, trgovcima je raslo bogatstvo, ali ne i status. Tako da su trgovci zapravo formirali svoje gotovo pa zasebno društvo, sa svojim običajima, kulturom, pa i vlastitom unutarnjom hijerarhijom. Imali su jednostavne kuće, ali su pazili na dekoraciju, naročito svojih vrtova.

Ima li nešto ispod njih? Da, to su gejše, glumci, zabavljači, prostituke... ali te ljude se ni nije stavljalo u hijerarhiju. Njih se smatralo da se nalaze "izvan" društvenog poretka. To ne znači da im je zato život bio bolji, najčešće nije. Recimo prostitutke se držalo gotovo kao roblje.

I onda na kraju, izvan svih ljestvica, imamo potpuno odbačenu skupinu ljudi koje se nazivalo eta i hinin, ili u prijevodu "ne-ljudi". Tamo su spadali recimo pogrebnici, prosjaci, kožari, ali i primjerice mesari. Kako pak mesari? Razlog je budizam koji govori protiv ubijanja životinja. Ovi ljudi morali su živjeti u strogo određenim kvartovima grada, pridržavati se policijskog sata i drugih rigidnih zakona. Tek nakon pada Edo perioda data im je sloboda i tad ih se nazvalo shin heimin, odnosno "novi obični ljudi", ali diskriminacija je potrajala još jako dugo (neki će reći i do današnjih dana!).

Dobro, to je klasna hijerarija Edo perioda. Ali kako je Japan uopće funkcionirao odvojen od ostatka svijeta u vrijeme kad je već toliko bila važna međunarodna trgovina? Funkcionirao je i to po vrlo strogim pravilima koja su se zvala "sakoku" - jedan od zakona predviđao je smrtnu kaznu za svaku osobu koja bi stupila u kontakt s vanjskim svijetom.

Ali zar zaista nije postojala nikakva trgovina s vanjskim svijetom? Postojala je, donekle, ali i to je bilo vrlo striktno regulirano. Primjerice, 1634. podigli su umjetni otok Dejima u blizini Nagasakija sa samo jednom svrhom - da se tamo obavlja trgovina sa stranim zemljama.

Generalno su trgovali sa samo jednom europskom zemljom - Nizozemskom. Zašto baš s Nizozemskom? Kao prvo, za Portugalce i Španjolce nisu htjeli ni čuti jer su ovi ranije već donijeli sa sobom kršćanstvo i uspjeli preobratiti neka japanaska sela. Kasnije u tim kršćanskim selima je izbila pobuna protiv šoguna, a lukavi Nizozemci upleli su se tako da su Japancima dali oružja za gušenje pobune. Od onda je Nizozemska imala taj određeni privilegirani status, ali pod uvjetom da se striktno drže samo trgovine i ničeg više (nema "izvoza" religije, ideologije...).

Umjetni otok Dejima

Preko umjetnog otoka Dejima trgovalo se i s Kinom i Korejom, ali se opet jako pazilo da to bude vrlo ograničeno. Samo određen broj ljudi iz Japana smio je uopće doći na otok Dejima kako bi se bilo kakav vanjski utjecaj sveo na apsolutni minimum.

A što je s Japancima koji su se zatekli u inozemstvu po pokretanju Edo perioda? Njima je bilo zabranjeno da se ikad vrate u Japan, a ako bi pokušali bili bi smaknuti.

Dakako, kako i znamo, Edo period bio je samo period, kako je propao moćni šogunat? Dogodilo im se ono što se moglo i očekivati, uzorak po kojem su i moćni europski feudalisti propali... Naime, trgovci i obrtnici, malo po malo, postajali su sve bogatiji i s vremenom su se sve teže mirili sa svojim socijalnim statusom. S druge strane feudalci i samuraji primali su fiksni profit od seljaka dok su ovi drugi napredovali...

U konačnici buknula je pobuna protiv šogunata, udružili su se obrtnici i seljaci, i krenuo je napad na glavni grad Edo koji je pao u proljeće 1868.

Bitka za Edo

Ponovno se na vlast vratila carska dinastija, konkretno vlast je preuzeo car Meiji (koji će vladati već od 1867. pa skoro do početka Prvog svjetskog rata, odnosno do 1912. godine).

Neki ostaci otpora na sjeveru trajali su do jeseni 1868., ali era šogunata bila je osuđena na propast. Car Meji je 3. rujna 1868. promijenio ime glavnog grada Edo u Tokio ("Istočni glavni grad") te je uskoro ovdje premjestio i svoju prijestolnicu (iz Kijota), i to u dvorac Edo koji je danas poznat pod nazivom imperijalna palača. Car Meji u tom trenutku imao je svega 16 godina.

Da, Edo period ostat će zapamćen po vrlo striktnoj klasnoj podjeli, ali u isto vrijeme bilo je tu svakako i pozitivnih aspekata. Primjerice, vlast je poprilično brinula o ekologiji dok u ostatku svijeta to još nikome nije padalo na pamet - shvatili su da pretjeranim krčenjem šuma uzrokuju poplave, požare, i posebno su pazili da se ekosustav ne remeti previše. U isto vrijeme bio je to i period velike urbanizacije kad su nekoć manji gradovi poput Osake i Kijota postali velegradovi.

Kako smo i spomenuli, brojne tradicije iz Edo perioda zadržale su se u Japanu do današnjih dana, no povratak u carstvo odveo je Japan i u neke sasvim drugačije ambicije od prethodnog izolacionizma. Japanski imperijalizam i militarizam osvajao je Aziju, porobljavao dijelove Kine, Koreju... a bit će zaustavljen tek u Drugom svjetskom ratu i to strašnom kulminacijom atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija od strane SAD-a.

Nakon Drugog svjetskog rata (ali i američke okupacije) Japan je ušao u period pacifizma, moglo bi se čak reći i refleksije prema dva velika perioda iz svoje ne tako davne prošlosti. Sve to zajedno danas čini Japan zanimljivom, svakako i kompleksnom zemljom, a čini se da će njena budućnost biti poprilično određena obnovom vojne snage, kao i nadolazećim srazom Kine i Amerike na prostoru šire regije Pacifika. Ostat po strani ili sudjelovati u ovim velikim geopolitičkim izazovima? To je pitanje s kojim se već sada Japan suočava, a ima iskustva u oba scenarija.