Povijest savezništva i nasilja: Kako je Kolumbija postala glavno uporište SAD-a u Latinskoj Americi i što izbor prvog ljevičarskog predsjednika znači za taj odnos?
Kolumbija je jučer dobila svog prvog ljevičarskog predsjednika. Možda ta vijest sama po sebi ne bi bila značajna u okivirima Latinske Amerike, gdje u brojnim zemljama na vlasti imamo ljevičarske vlasti, ali ovdje je riječ o Kolumbiji, zemlji koja nikad nije na čelu imala nikog čak ni lijevo od centra, a ujedno govorimo o zemlji koja je tradicionalno bila važan saveznik SAD-a u cijeloj regiji. Danas ćemo se osvrnuti na noviju povijest Kolumbije, prirodu odnosa prema Washingtonu i kako se jučerašnja izborna pobjeda Gustava Petra uklapa u ovu priču.
Već preko 50 godina Kolumbija se nalazi pod velikim utjecajem SAD-a. Američka strana tvrdi kako svojim utjecajem promiču ljudska prava i vladavinu prava u Kolumbiji dok u isto vrijeme zajedno rade na borbi protiv terorizma i narkotika. No, kritičari će reći kako je američki utjecaj imao upravo obrnuti utjecaj na Kolumbiju te da je uplitanje u unutarnja pitanja dovelo do znatnog povećanja kršenja ljudskih prava i eksploatacije internih konflikata.
Koliko je zapravo duboko američko-kolumbijsko savezništvo? Poprilično, zapravo moglo bi se reći da je bez presedana na prostoru Latinske Amerike. Uzmimo samo podatak da je Kolumbija bila jedina zemlja Južne Amerike koja je poslala svoje trupe u sklopu američke invazije na Irak 2003. Nadalje, slali su svoje vojnike i u Afganistan kao ispomoć tamošnjoj američkoj okupaciji. Kolumbija je na vanjskopolitičkom frontu donosila sve odluke sukladno željama Washingtona pa su tako, između ostalog, priznali Kosovo, osudili sve sjevernokorejske nuklearne testove, podržali (glasanjem u UN-u) notornu rezoluciju 1973 na temelju koje je 2011. pokrenuta agresija protiv Libije...
Ali planovi za Kolumbiju još su i veći. 2013. godine tadašnji kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos poručio je kako je cilj Kolumbije jednog dana postati dio NATO-a. Od onda se radi na približavanju Kolumbije NATO savezu.
Ove godine u ožujku (neposredno nakon ruske invazije na Ukrajinu), američki predsjednik Joe Biden proglasio je Kolumbiju "velikim ne-NATO saveznikom". Riječ je o zapravo najvišem vojnom statusu za jednog američkog saveznika - jedino iznad toga je NATO članstvo. Povodom priključenja Kolumbije popisu zemalja na kojem se također nalaze Brazil, Katar, Tajvan, Novi Zeland i druge zemlje, Joe Biden je poručio: "Uvijek sam govorio da je Kolumbija ključ našem zajedničkom cilju izgradnje prosperitetne, sigurne i demokratske hemisfere".
Ali kako je taj savez nastao? Moramo se vratiti u 19. stoljeće, u vrijeme ratova za neovisnost koji su se vodili na prostoru Latinske Amerike. Dakako, bili su to ratovi u kojima su se španjolske kolonije željele osloboditi od Španjolske. Ratovi su trajali od 1808. do 1833. Sve ovo počelo je nedugo nakon što je Francuska, za vrijeme Napoleonskih ratova, pokrenula invaziju na Španjolsku. Jasno, španjolske kolonije u Latinskoj Americi vidjele su u ovome idealnu priliku za kretanje prema neovisnosti.
SAD je pak službeno zauzeo neutralnu stranu, no zapravo su pomagali u oružju i drugim potrepštinama u borbi protiv Španjolske.
Prva zemlja koja se uspješno izborila za neovisnost od Španjolske bila je upravo Kolumbija 1821. godine. SAD je pak bio jedna od prvih država koje su priznale kolumbijsku neovisnost (odmah nakon tadašnje Kraljevine Brazil).
No, u to vrijeme Kolumbija nije bila samo prostor današnje države - bila je to Velika Kolumbija (Gran Colombia) koja je obuhvaćala prostor današnje Kolumbije, Ekvadora, Venezuele i Paname!
Velika Kolumbija 1819.1823. u Bogoti SAD otvara svoju ambasadu.
Uskoro će se Kolumbija ipak smanjit jer su Ekvador i Venezuela izašli iz federacije 1830., no, ostala je strateški važna Panama. Administracija tadašnjeg američkog predsjednika Jamesa Polka pokrenula je uskoro izgradnju željeznice koja je prošla kroz prostor Paname 1855. Jasno, sve ovo se događa oko pola stoljeća prije no što je krenulo prokopavanje Panamskog kanala.
SAD i Kolumbija potpisali su 1846. sporazum koji je SAD-u omogućavao slanje vojske na njihov teritorij, a to su tijekom 19. stoljeća učinili čak šest puta - i svih 6 puta vojsku su slali u Panamu kako bi ugušili tamošnje pobune (koje su mogle zaprijetiti funkcioniranju ekonomski vrlo važne željeznice).
Ali SAD je htio još i veći utjecaj nad prostorom Paname pa su tako 1903. predložili Kolumbiji novi sporazum koji bi sad dao SAD-u kontrolu nad teritorijem Paname u zamjenu za financijsku kompenzaciju. Uz pregovore je stigla i prijetnja - predstavnik kompanije koja je upravljala željeznicom rekao je da će se Panama odcijepiti od Kolumbije ako kolumbijski Senat ne potvrdi novi sporazum. I bio je u pravu - kolumbijski Senat odbio je američki sporazum i unatoč prijetnjama nisu ga htjeli potpisati.
Što se dogodilo zatim? SAD je "organizirao" odcjepljenje Paname. Pošto su već tamo djelovali vojno godinama jednostavno su potaknuli lokalnu pobunu te u isto vrijeme rasporedili ratne brodove koji su dobili zadatak da moraju zaustaviti bilo koji kolumbijski pokušaj gušenja izazvane pobune u Panami. I tako je stvorena Panama koja je zatim odmah potpisala sporazum sa SAD-om o izgradnji i kontroli Panamskog kanala... (izgradnja je počela 1904. i trajala je deset godina).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
