Priča o vremenu kad je neovisna Ukrajina bila treća nuklearna sila svijeta: Je li povijest, odnosno sadašnjost, mogla biti drugačija? I kako je Kijev zbog američkog pritiska ostao bez najmoćnijeg oružja?

Krajem 1991. godine, 25. prosinca, po zadnji put je spuštena sovjetska zastava na Kremlju te je na njeno mjesto stigla nova, ruska. Tog istog dana zadnji sovjetski lider, Mihail Gorbačov, podnio je ostavku. Naravno, povijesni preokret nije se dogodio u jednom danu, još od pada Berlinskog zida (9. studenog 1989.) mnogima je bilo jasno da je ovo kraj ne samo SSSR-a već i cijelog istočnog socijalističkog bloka (koji će biti popraćen i ratovima u Jugoslaviji).

Nakon raspada SSSR-a karta svijeta je dobila čak 15 novih neovisnih država. Kako su one reagirale? Kako su se snašle? Kako koja zapravo, bio je to period velike nepredvidljivosti, ali i optimizma kod onih koji su najviše priželjkivali raspad SSSR-a (naročito zapadne sovjetske republike, primjerice one na Baltiku).

A Ukrajina? Jesu li Ukrajinci bili sretni što se SSSR raspao? O da, jesu, velika većina. Ali ta euforija trajala je jako kratko... Naime, u relativno kratkom periodu Ukrajina je postala najsiromašnija zemlja Europe. Ekonomija se slomila, doslovno prepolovivši se u pet godina. Nezaposlenost je eksplodirala... Uzmimo za primjer ovaj podatak - danas smo svi zabrinuti zbog inflacije koja trenutačno iznosi oko 10%. U Ukrajini je inflacija 1993. iznosila 4,734.91% (!).

Jasno, vrijeme mijenja percepciju. Na referendumu o neovisnosti Ukrajine 1991. čak 92.3% glasalo je za neovisnost, odnosno izlazak iz SSSR-a. No, nakon ekonomskih teškoća znatan dio postao je nostalgičan za sovjetskim danima, barem u ekonomskom smislu - kao primjer možemo spomenuti anketu s kraja 2018. kada je čak 47% Ukrajinaca ocijenilo pozitivnim Brežnjevu eru (60-ih i 70-ih) u SSSR-u.

I zaista, nakon svih teškoća uključujući Drugi svjetski rat, ali i Gladomor (Holodomor) početkom 30-ih godina, u Ukrajini se živjelo poprilično dobro, naročito 70-ih i kroz dio 80-ih godina. Bilo je gotovo nemoguće izgubiti posao, država je brinula o zdravstvu, obrazovanju... zapravo bilo je slično kao i život u Jugoslaviji (dobro, Jugoslavija je imala i brojne prednosti zbog činjenice da je bila blokovski nesvrstana).

Nakon raspada SSSR-a Rusija je postala službena nasljednica propale zemlje te je tako, između ostalog, zadržala permanentno mjesto u Vijeću sigurnosti. No, po raspadu SSSR-a (koji nije pao "preko noći", ali se ipak sve to odvijalo relativno brzo i kaotično) u Ukrajini je ostalo i jako puno sovjetskog naoružanja uključujući i onog najdestruktivnijeg - nuklearnog. Zapravo Ukrajina je, bar na kratko, računajući njen nuklearni arsenal, bila čak treća nuklearna sila svijeta!

Danas, kako i znamo, Ukrajina ne posjeduje nuklearno oružje iako bi mnogi vjerojatno voljeli da je bilo drugačije. Veliko pitanje koje se nameće - bi li Rusija napala Ukrajinu da je Ukrajina i dalje nuklearna sila? Postoje brojna mišljenja. S jedne strane stoji činjenica da nijedna nuklearna sila nije napadnuta (ne računajući međusobne okršaje između Pakistana i Indije ili pak Indije i Kine), a mnogi ističu primjer Sjeverne Koreje koju očito nuklearni arsenal štiti od potencijalne američke agresije (za razliku od recimo Libije koja je postala žrtva 2011. godine).

Ali što se dogodilo s ukrajinskim nuklearnim arsenalom? Znamo da je prebačen u Rusiju? Je li to nešto što je Ukrajina napravila dragovoljno?

Leonid Kravčuk - prvi ukrajinski predsjednik, od 1991. do 1994. Vratimo se na sam početak nove i neovisne Ukrajine. Prvi predsjednik postao je Leonid Kravčuk (preminuo je nedavno, 10. svibnja ove godine u 88. godini života). Na vlasti je bio od 1991. do 1994. Njegov mandat počeo je optimistično, kao i sama Ukrajina, ali se brzo pretvorio u napetost. Državni BDP je bio u slobodnom padu i do 1994. već se srozao za čak 40%. U tom trenutku njegov premijer Leonid Kučma podnosi ostavku. Izbila je politička kriza te i on sam podnosi ostavku, ali se ponovno kandidira za drugi mandat iste godine te biva poražen od strane Kučme koji ga je na neki način i srušio.

Zanimljivo je spomenuti da je Kravčuk odmah na početku mandata izrazio želju za ukrajinskim članstvom u NATO-u te se oštro protivio priključenju bilo kakvim euroazijskim vojnim savezima (pošto su isti, jasno, bili pod kontrolom Moskve).

Leonid Kučma - drugi ukrajinski predsjednik, od 1994. do 2005. No, ključni trenutak bit će njegovo potpisivanje Lisabonskog protokola 23. svibnja 1992. godine. Što je to Lisabonski protokol? Bio je to dokument na temelju kojeg su se bivše sovjetske republike odrekle svojih nuklearnih arsenala. Naime, nakon raspada SSSR-a većina nuklearnog oružja našla se na teritoriju Rusije, ali dio je bio raspoređen i na prostoru tri bivše sovjetske republike - Bjelorusije, Ukrajine i Kazahstana.

Oko 17% sovjetskog nuklearnog arsenala u tom trenutku nalazilo se na prostoru Ukrajine. Rusija i SAD su još 1991. potpisali START sporazum (o kontroli nuklearnog naoružanja), a Lisabonski protokol je zapravo bio dodatak tom sporazumu, odnosno na temelju istog tri spomenute zemlje priključuju se ne-proliferaciji te moraju, kako stoji u dokumentu, "što prije ratificirati isti" i riješiti se nuklearnog arsenala. Tako su u Lisabonu 23. svibnja 1992. na tom dokumentu uz potpise ukrajinskih, bjeloruskih i kazahstanskih predstavnika bili i potpisi prvog ruskog ministra vanjskih poslova Andreja Kozireva i tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera.

Potpisivanje Lisabonskog protokola - dokument potpisuju ruski MVP Andrej Kozirev (lijevo) i američki državni tajnik James Baker (desno) / izvor: AP Photo/Fernando Ricardo/Guliver Image

No, nakon potpisivanja u Lisabonu na red je trebala doći ratifikacija, odnosno ukrajinski parlament morao je potvrditi da prihvaća ove odredbe. To pak nije išlo tako glatko... Zapravo postojao je konkretan otpor prema takvoj odluci.

Ne čudi. Ukrajinski dužnosnici vidjeli su već tada što se događa oko njih. Etnički sukobi počeli su izbijati u Južnoj Osetiji već 1991., ali i rat u Pridnjestrovlju, odnosno u susjednoj Moldaviji. Nadalje, prvi pregovori s Rusijom o sudbini ruske Crnomorske flote (koja je stacionirana na Krimu) propali su u siječnju 1992., a ruski dužnosnici odmah su pokrenuli raspravu o ukidanju oduke bivšeg Prezidijuma vrhovnog sovjeta koji je 1954. prebacio Krim Ukrajini (odluka Nikita Hruščova).

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.