Postoji njemačka struja koja puno toga zna i malo toga smije reći. Trenutak je blizu, ali strateška ambivalentnost neće biti dovoljna.
U velikoj igri najopasniji trenutak nije kad protivnik prijeti, nego kad se vlastita prednost učini sigurnijom nego što jest.
Nakon dva dana u Pekingu Trump se nema čime pohvaliti. Kina neće vršiti pritisak na Iran, a to znači da dolazi njegov trenutak odluke.
Teheran je dopustio prolaz kineskim brodovima kroz Hormuz, šaljući poruku da se tjesnac može otvoriti, ali ne pod američkim uvjetima.
Kad jedna sila raste, druga ne vidi samo promjenu, nego vlastiti kraj. Amerika i Kina stigle su pred vlastitu povijesnu prekretnicu.
Kriza oko Hormuza dovela je Washington u poziciju da za izlaz iz rata mora tražiti pomoć od svog najvećeg strateškog rivala.
Trump dolazi po dogovor koji može doma pokazati, ali Peking danas zna da vrijeme, tržišta i karte svijeta sve više rade za njega.
Stari totalitarizam tražio je javnu lojalnost. Novi ide dublje: traži da čovjek u sebi prihvati strah, oslijepi se i zamrzi disidenta.
Otprilike smo u trenutku kad rat u Perzijskom zaljevu možemo proglasiti ratom koji ne prolazi. Moramo biti svjesni kako će direktno utjecati na sve nas.
Kad se carstvo zaglavi u vlastitoj krizi, najopasniji dar koji mu rival može dati nije ustupak, nego iluzija da još vodi igru.
Ako i postoje igre dobrog i lošeg policajca po hodnicima Kremlja, Europa prati krive slike. Uzeti Schrödera pod ruku bilo bi mudro, ako nije kasno.
Europska rudimentarna mozgalica: Ako Amerika kupuje jeftini ruski plin i prodaje nam ga natrag s debelom maržom, tko smo mi?
Skromniji format nije značio slabiju simboliku: ovogodišnje obilježavanje bilo je više politička poruka nego vojni spektakl.
Prije nego rat postane dovoljno dosadan da ga se mora zaustaviti ostaje nekoliko scenarija koji mogu promijeniti svijet, a svi mogu doći na red baš sutra.
Araghchijev put od Moskve do Pekinga pokazuje da se oko Teherana više ne lomi samo ratna kriza, nego i arhitektura novog poretka.
Iranski šef diplomacije kaže da će se Hormuz vratiti u normalu kad se dogovor kompletira. Trump odmah zatim, na svoj način, kaže hvala.
Potpisati privremeni mir? Memorandum? Ali što će biti dan nakon? Amerika, a naročito Izrael, ne daju Iranu baš nikakve sigurnosne garancije.
Kad službene karte više ne vrijede, javnost traži čovjeka s kredom, pločom i dovoljno dobro argumentiranom vizijom neizbježne katastrofe.
Washington najavljuje dogovor, Teheran postavlja uvjete. Trumpov plan izlaza je kroz iluziju ratne pobjede za domaću javnost.
Trump traži izlaz iz krize koju je sam otvorio, Iran nudi cijenu mira, a Peking se pojavljuje kao akter bez kojeg nema stabilnog novog poretka.
