NATO "restauracija" dolazi u trenutku kad se činilo da je atlantski poredak ušao u fazu dugog raspadanja, možda čak i nepovratnog. No, summit u Ankari, zakazan za 7. i 8. srpnja, prema već usuglašenom tekstu deklaracije na razini veleposlanika, trebao bi poslati upravo suprotnu poruku. Američki predsjednik Donald Trump, zajedno s ostalim čelnicima Saveza, trebao bi - kako se navodi - potvrditi "čeličnu predanost" članku 5. Washingtonskog ugovora, onoj formuli koja desetljećima stoji u središtu NATO mitologije i prakse, prema kojoj se napad na jednu članicu smatra napadom na sve.
Simbolika je snažna. Trump je mjesecima udarao po NATO-u, prijetio napuštanjem Saveza, ismijavao europske članice zbog obrambene potrošnje i otvarao sukobe s onima koji su još donedavno vjerovali da je američka zaštita dio trajne geopolitičke arhitekture. Još je važnije što se sve događa nakon američko-izraelskog rata protiv Irana, nakon otvorenih prijetnji Danskoj oko Grenlanda, pritisaka čak i na Kanadu i nakon agresivnog nastupa prema Venezueli. Trumpova administracija krenula je u novi mandat s ambicijom da američku moć demonstrira samostalno, brutalno i bez suvišnog savjetovanja s europskim saveznicima. Ankara sada pokazuje da je i takav unilateralizam naišao na granice.
Iran je u tom smislu bio prijelomna točka. Washington je ondje očekivao da će brzina, šok i vojna nadmoć proizvesti politički rezultat. Takva logika poznata je iz dugog američkog imperijalnog stoljeća, od Vijetnama do Iraka, od Afganistana do Libije. No u Perzijskom zaljevu pokazalo se da golema vojna sila više ne garantira političku poslušnost protivnika, ni stabilnost tržišta, ali ni disciplinu saveznika. Kad je zapelo, Trump je pogledao prema Europi. Ondje ga je dočekala suzdržanost, kalkulacija i strah od nove spirale rata koja bi europske države gurnula u krizu energenata, migracija i unutarnjih političkih opasnosti. Trump je reagirao tipično - bijesom, optužbama i prijetnjama, ali iza tog bijesa pojavilo se staro imperijalno saznanje: hegemonija se lakše provodi kad ima oblik koalicije.
Ankara sad djeluje kao pokušaj obnove transatlantske discipline. NATO je u jednom razdoblju opisivan kao "klinički mrtav", a ta ocjena, koliko god bila provokativna, odražavala je realnu krizu. Europske elite govorile su o strateškoj autonomiji, Washington je od saveznika tražio novac i poslušnost, Turska je igrala vlastitu igru, a Rusija je ratom u Ukrajini vratila Europu u logiku blokovske mobilizacije. Danas se ta kriza kanalizira u novu militariziranu sintezu. Deklaracija iz Ankare govori o "snažnijoj Europi u snažnijem NATO-u", što je elegantna formulacija za proces u kojem Europa povećava vojnu potrošnju, dok Washington zadržava političko i strateško zapovjedništvo nad ključnim smjerom kontinenta.