Mali je tijekom vikenda ponovno pokazao zašto se Sahel sve jasnije pretvara u jedan od ključnih posredničkih frontova suvremenog svijeta. U istom danu napadnuti su vojni položaji od sjevera do juga zemlje, od Anefisa, Aguelhoca i Gaoa, preko Sevarea u središnjem dijelu, do Keniorobe južno od Bamaka. Širina napada važnija je od pojedinačnog vojnog učinka. Poruka je bila politička i psihološka: vlast u Bamaku može držati glavne institucije, imati rusku potporu i tvrditi da je situacija pod kontrolom, ali rat se može otvoriti gotovo posvuda, u svako doba, na više točaka odjednom.
Napade se povezuje s Tuarezima okupljenima oko Azavadskog oslobodilačkog fronta (FLA) i džihadističkom mrežom JNIM, regionalnom podružnicom Al-Qaide. Sama ta kombinacija govori mnogo o prirodi krize. Tuareški separatizam ima svoje lokalne korijene, stare sporove, neispunjena obećanja i duboku povijest marginalizacije sjevera. Džihadističke strukture imaju drugu logiku, transnacionalnu, ideološku i kriminalnu, oslonjenu na šverc, strah i vakuum države. Kada takvi akteri počnu djelovati sinkronizirano, dobiva se forma pobune koja nadilazi lokalno nezadovoljstvo. Ona postaje instrument pritiska na državu koja je odabrala drugačiji geopolitički smjer.