Pozadina prebacivanja ultimatuma s 50-ak na "desetak dana": Trumpov skraćeni rok Kremlju pretvara antiruske mjere u europske okove dok Bruxelles naivno slavi trgovinski dogovor s Washingtonom
Trumpova današnja izjava iz škotskog Turnberryja, gdje je usput slavio tek sklopljen trgovinski pakt sa Europskom unijom, zvučala je kao hladan zvuk sirene: rok za "zaustavljanje ubijanja u Ukrajini" skraćuje s pedeset na svega "desetak dana". Pritom nije ponudio nikakav konkretan plan za pregovore – samo prijetnju "oštrim tarifama" i sekundarnim sankcijama svima koji nastave poslovati s Moskvom. U praksi to znači da Washington, koji je još 2022. godine masovnim naoružavanjem pogurao kijevski tabor prema ratu umjesto kompromisu iz Minska, sada pokušava krivnju za nastalu tragediju prebaciti isključivo na Kremlj, a sebe prikazati jedinim mogućim mirotvorcem.
No, stvarna kronologija otkriva drukčiji obrazac - svaki put kad su ukrajinske snage na terenu u deficitu, iz Bijele kuće stiže nova "mjera pritiska". Trumpov ultimatum zato ne predstavlja nikakav revolucionaran zaokret, već očekivani korak u staroj strategiji iscrpljivanja Rusije preko posredničkog rata. Sada, kada se američko‑europskim dogovorom Bruxelles dodatno obvezao kupovati skuplji američki LNG i skupo američko naoružanje, Washington si može priuštiti još jedan zaokret šarafa – bez bojazni da će mu partneri pobjeći iz zagrljaja.
Moskva, naravno, nije neiskusna u igri sankcija. Od 2014. preusmjerava trgovinske tokove prema Aziji, a gospodarski se oslanja na unutarnju potražnju i visoku razinu tehnološke autarkije u ključnim industrijama obrane i energije. Trumpovo skraćivanje roka stoga neće proizvesti željeni efekt kapitulacije, nego vjerojatniji scenarij jačeg zbijanja redova unutar BRICS‑a te ubrzanja rubaljsko‑juanskog sustava kojim se izbjegava SWIFT. Peking je već signalizirao da svaki novi paket američkih zabrana smatra "nezakonitim unilaterizmom" – prevodimo li diplomatski rječnik, poruka glasi: kineske će kompanije nastaviti tražiti načine poslovanja s Rusijom, čak i pod rizikom sekundarnih kazni.
Ne treba zanemariti psihološki aspekt. Kremlj je navikao i prebrodio udare strožih sankcija od ovih koje Trump tek prijeti aktivirati - svaki novi val prijetnji zapravo homogenizira rusko društvo oko narativa nacionalne otpornosti. Kad američki predsjednik javno diže ton, on nenamjerno jača pozicije onih u Moskvi koji zagovaraju dugoročni otpor i oslanjanje na savezništvo s Kinom, Iranom, Indijom i globalnim Jugom. Stoga najnovija retorika iz Washingtona neće "slomiti volju", nego učvrstiti dojam da Zapad traži bezuvjetnu predaju, što je u ruskom političkom podneblju povijesno neprihvatljivo.
Tragična posljedica takve dinamike jest produženje rata. Svaki pokušaj prisile bez stvarnog političkog kompromisa potiče Moskvu da nastavi vojni pritisak dok ne ispuni minimalne sigurnosne ciljeve. Kijev pak, ohrabren svježim pošiljkama oružja i obećanjima "sile za silu", neće (još) popustiti ni pedalj. Tako se spirala produžuje, a razočarani promatrači na Zapadu uskoro će shvatiti da ni rok od pedeset, ni od deset dana nema nikakav realan utjecaj na ratnu stvarnost – osim što generira nove kolone izbjeglica, ruševine i ekonomske gubitke.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
