U Iranu su od kraja prosinca izbili masovni prosvjedi potaknuti naglim padom vrijednosti rijala i rastom cijena osnovnih namirnica. U prvim danima okupljanja su bila dominantno socijalna i ekonomska, a zatim su se u nizu gradova pretvorila u šire političke prosvjede usmjerene protiv državnog vrha i sigurnosnog aparata. Prosvjedi su zabilježeni u velikom broju provincija, uključujući i područja koja se tradicionalno smatraju uporištima vlasti.
Sigurnosne snage odgovorile su kombinacijom uhićenja, rastjerivanja prosvjeda i uporabe sile. Pojedine organizacije koje tvrde da prate stanje ljudskih prava izvještavaju o najmanje stotinjak poginulih i nekoliko tisuća uhićenih u prva dva tjedna. Zapadni mediji prenose kako dio liječnika i bolničkog osoblja u Teheranu govori o većem broju mrtvih nego što sugeriraju konzervativnije procjene, uz tvrdnje da su mnoge smrti posljedica ranjavanja bojevom municijom. Koliko su te informacije točne, odnosno jesu li stvarni izvori iz teheranskih bolnica, teško je reći u ovakvoj situaciji jer govorimo o Iranu i činjenici da mediji često imaju vrlo jasnu agendu.
Ono što jest potvrđeno je da su iranske vlasti drastično ograničile protok informacija. U više navrata bilježeni su prekidi interneta, usporavanje mreže i prekidi mobilnih veza, što otežava provjeru snimki i brojki na terenu. Gledajući ranije eskalacije, takav režim komunikacijskog mraka obično prati pojačane operacije sigurnosnih službi, a u ovom slučaju dodatno povećava prostor i za propagandni rat, jer se svaka strana oslanja na selektivne izvore i nepotpune podatke.
Službeni narativ Teherana prosvjede prikazuje kao kombinaciju "legitimnog nezadovoljstva" i "organiziranih nereda" koje navodno potiču strani akteri. Državni mediji naglašavaju nasilne incidente, napade na policiju i oštećenja javne imovine, dok broj poginulih među prosvjednicima uglavnom umanjuju ili prešućuju. Vrhovni vođa i vrh države javno govore o sabotaži i infiltraciji, uz poruke da će država vratiti kontrolu i kazniti odgovorne.