Mnogi ističu kako je američki napad na Venezuelu zapravo bio posrednički udar na Kinu. Da, točno je, u Washingtonu se još uvijek polazi od pretpostavke da se Kina može disciplinirati preko nafte, ali ovo je veća priča od toga. Ipak, ostanimo na trenutak na toj logici da onaj tko kontrolira Venezuelu, kontrolira i velikog kupca u Aziji. Problem za takvu logiku leži u činjenici da je Kina tijekom posljednjih dvadeset godina gradila nešto sasvim drugo, dugotrajnu energetsku autonomiju, zbog čega udar po pojedinom dobavljaču više ne proizvodi učinak kakav bi imao ranije. Time se odmah otvaraju i nova pitanja - gdje nafta teče, u kojoj se valuti obračunava i tko ima privilegij izdavanja te valute.
Kina danas velik dio svoje energije osigurava iz vlastitih izvora. Ugljen ostaje temelj sustava, s godišnjom proizvodnjom koja se približava pet milijardi tona i i dalje nosi većinu električne energije. Uz to dolazi najveći svjetski hidroenergetski kapacitet, snažno širenje nuklearnih elektrana te masovna izgradnja vjetroelektrana i solarnih polja. Taj energetski miks izgleda sirovo u ekološkim bilancama, ali strateški ima jasnu logiku. Većina energije proizvodi se unutar zemlje, čime se smanjuje izloženost vanjskim pritiscima i jača kineska pregovaračka i sigurnosna pozicija.