Mnogi ističu kako je američki napad na Venezuelu zapravo bio posrednički udar na Kinu. Da, točno je, u Washingtonu se još uvijek polazi od pretpostavke da se Kina može disciplinirati preko nafte, ali ovo je veća priča od toga. Ipak, ostanimo na trenutak na toj logici da onaj tko kontrolira Venezuelu, kontrolira i velikog kupca u Aziji. Problem za takvu logiku leži u činjenici da je Kina tijekom posljednjih dvadeset godina gradila nešto sasvim drugo, dugotrajnu energetsku autonomiju, zbog čega udar po pojedinom dobavljaču više ne proizvodi učinak kakav bi imao ranije. Time se odmah otvaraju i nova pitanja - gdje nafta teče, u kojoj se valuti obračunava i tko ima privilegij izdavanja te valute.
Kina danas velik dio svoje energije osigurava iz vlastitih izvora. Ugljen ostaje temelj sustava, s godišnjom proizvodnjom koja se približava pet milijardi tona i i dalje nosi većinu električne energije. Uz to dolazi najveći svjetski hidroenergetski kapacitet, snažno širenje nuklearnih elektrana te masovna izgradnja vjetroelektrana i solarnih polja. Taj energetski miks izgleda sirovo u ekološkim bilancama, ali strateški ima jasnu logiku. Većina energije proizvodi se unutar zemlje, čime se smanjuje izloženost vanjskim pritiscima i jača kineska pregovaračka i sigurnosna pozicija.
Kina je danas najveći svjetski uvoznik sirove nafte, s uvozom koji prelazi oko 11 milijuna barela dnevno i pokriva velik dio njezine potrošnje. Takva uvozna pozicija na prvi pogled djeluje kao strateška slabost, no kineski sustav prilagođen je oslanjanju na široku mrežu dobavljača. U nju ulaze Rusija kao najveći pojedinačni izvor, Saudijska Arabija, Irak i druge zemlje, dok značajne količine sirove nafte dolaze i iz Irana. Ta diverzifikacija i razgranata logistika smanjuju rizik koncentracije kroz jednu rutu ili jednog partnera te djeluju u okviru šire energetske strategije koja kombinira domaće kapacitete, raznovrsne vanjske izvore i mehanizme za ublažavanje šokova.
U toj mreži Venezuela ima vidljivo, ali razmjerno skromno mjesto. Kineski uvoz venezuelanske nafte posljednjih se godina kretao oko sedamsto do osamsto tisuća barela dnevno, što čini tek nekoliko postotaka ukupnog kineskog uvoza sirove nafte i još manji dio ukupne energetske potrošnje. Riječ je uglavnom o vrlo teškoj nafti specifične kvalitete, prilagođenoj određenim rafinerijama i često povezanoj s aranžmanima otplate ranijih kineskih kredita. Ta suradnja ima svoju težinu, ali ostaje ograničena po opsegu. Kina ni u jednom scenariju ne gradi energetsku sigurnost na jednom proizvođaču iz Latinske Amerike, već venezuelsku naftu uklapa u širu, strogo diversificiranu strukturu uvoza.