Europski razgovori o "tampon zoni" širokoj četrdesetak kilometara između ruskih i ukrajinskih položaja ulaze u fazu u kojoj ideja prestaje biti teorijska vježba i postaje politički test – tko preuzima odgovornost, s kojim kapacitetima i uz kakvu stratešku logiku. Prijedlog da se "odreže" pojas unutar Ukrajine, kako bi se silom administracije nametnuo krhki mir, govori manje o snazi Zapada, a više o njegovu umoru i ograničenjima. Moskva se, paradoksalno, s koncepcijom tampon-zona načelno slaže, što dodatno otvara pitanje tko ovdje kome izlazi u susret.
Jasno, sama činjenica da negdje u Europi, navodno, tinja ideja (kako tvrdi Politico u svom izvješću) o bilo kakvom okončanju rata je pohvalna. U suprotnom bi zaista ostali samo na propalim pokušajima (što je i dalje svakako moguće) kao što je Trump-Putin susret na Aljasci. No, pogledajmo dublje što ideja tampon rješenja predstavlja.
U operativnoj skici raspravlja se o prisutnosti od nekoliko tisuća do čak šezdeset tisuća vojnika. Kao jezgra spominju se francuske i britanske snage, uz pokušaje da se okupe "dodatni resursi" (možda neke manje EU članice koje bi se time "dokazivale"?). Istodobno, ključni igrači na istoku EU-a, prije svih Poljska, upozoravaju da bi izdvajanje jačih kontingenata iz njihova obrambenog perimetra oslabilo istočno krilo (drugim riječima, pitaju se tko će "braniti" Poljsku?). Nadalje, Berlin i Varšava ne pokazuju interes za slanje trupa u Ukrajinu dok mala Estonija deklarira spremnost, no takve geste, koliko god simbolički bitne, ne mijenjaju činjenicu da Europa već s mukom sastavlja novu snagu "brze reakcije" od 300.000 ljudi za vlastitu obranu.
Politički okvir je jednako nestabilan. Kijev bi tampon-zonu platio teritorijalnim ustupcima i prihvaćanjem trajnog nadzora na vlastitu štetu. Washington, u novim okolnostima, odstupa od ideje američke kopnene prisutnosti te poručuje kako će uloga SAD-a u sigurnosnim jamstvima biti minimalna (nešto oko čega najvjerojatnije neće biti tipičnog Trumpovog prevrtanja). Time nestaje ono što je korejsku Demilitariziranu zonu (DMZ) pretvaralo u stvarni odvraćajući mehanizam – velika i za kompromis nespremna sila čiji su vojnici osigurač protiv avanturizma. Bez te razine jamstva, europska tampon-zona ostaje administrativni nacrt bez (američkog) zuba.
Praktična pitanja gomilaju se već na prvoj stranici - tko određuje pravila djelovanja, što se događa pri prvom ozbiljnijem kršenju, tko pruža zračnu i satelitsku sliku, kako izgleda eskalacijska ljestvica? Čak i uz najbolje namjere, kontrola prekida vatre nije moguća bez stalnog nadzora iz zraka i svemira te spremnosti na brzu, a po potrebi i nasilnu intervenciju. Europske satelitske i zračne sposobnosti skromne su za zadaću te veličine... Bez američke "kišobranske" infrastrukture sve se svodi na promatranje i izvještavanje, više policijski nadzor nego odvraćanje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
