Sporazum o slobodnoj trgovini između Europske unije i Indije, potpisan danas, predstavlja kulminaciju višegodišnjih pregovora, ali i trenutak u kojem se slavljenički tonovi političkih govora sudaraju s mnogo tamnijom bilancom mogućih posljedica. U javnom diskursu dominira slika o golemom tržištu od gotovo dvije milijarde ljudi, o novim investicijskim valovima i o geopolitičkom približavanju dviju demokracija. Istodobno, istraživanja i analize podsjećaju da je riječ o vrlo asimetričnom odnosu snaga te o paketu pravila koji prodire duboko u poljoprivredu, industriju, javne nabave i režim zaštite intelektualnog vlasništva. Ta pravila stvaraju nove prilike za velike izvoznike i financijski sektor, ali otvaraju i prostor za nove gubitnike među malim proizvođačima, lokalnim zajednicama i radnicima.
U formalnom opisu sporazuma naglašava se gotovo potpuna liberalizacija trgovine robom. EU postupno ukida carine na velik dio indijskog izvoza, od tekstila i odjeće do obuće, kožnih proizvoda, nakita i dijela prehrambenog asortimana. Indija istodobno spušta visoke uvozne carine koje su desetljećima štitile domaće tržište strojeva, automobila, kemikalija i farmaceutskih proizvoda, pa europske kompanije ulaze s potpuno drugačijom cjenovnom strukturom. Za određene sektore na obje strane to znači snažan poticaj. Indijski izvoznici tekstila, kože i nakita dobivaju čvršći položaj u Europi, dok europski proizvođači automobila i strojeva računaju na brzi rast prodaje u Indiji. Ta slika, premda točna na razini spomenutog, nije potpuna. Pojasnit ćemo i zašto.
Već sama polazna pozicija partnera govori mnogo o pregovaračkoj neravnoteži. EU okuplja manji udio svjetskog stanovništva, ali ostvaruje višestruko veći udio globalnog BDP‑a. Indija ima gotovo petinu svjetske populacije, ali tek maleni dio svjetskog dohotka, uz visoku domaću nejednakost i velik broj ljudi koji žive u siromaštvu. U takvoj konstrukciji snažniji partner lakše oblikuje dnevni red, od strukture carinskih rezova do definicije pojmova poput zaštite investitora ili tržišnog natjecanja. Uz to, pregovarački proces u EU ipak prolazi kroz filter država članica i Europskog parlamenta, dok se u Indiji vodi pretežito na razini središnje vlade bez sustavnog uključivanja saveznih država, sindikata i organizacija civilnog društva. Demokratski jaz već u startu smanjuje manevarski prostor onih koji će nositi najveći teret prilagodbe.
Najosjetljivije područje za Indiju ostaje poljoprivreda, na koju je vezana i sigurnost opskrbe hranom. Indijska agrarna struktura temelji se na sitnim posjedima s vrlo velikim udjelom žena među malim proizvođačima. Ulazak europskih velikih poljoprivrednih sustava na indijsko tržište uz niže carine povećava pritisak na te proizvođače. Dodatnu težinu donose zahtjevi oko intelektualnog vlasništva koji mogu poskupiti sjeme i gnojivo kada patentna zaštita i naknade za licence postanu važniji dio ulaznih troškova. Posebno se ističe pitanje izvoznog oporezivanja hrane. Indijska država je do sada koristila izvozna davanja kako bi u kriznim razdobljima zadržala dovoljne količine hrane za domaće stanovništvo. Europska strana želi prostor za takve mjere snažno suziti, što polako potkopava instrumente kojima se štiti najsiromašnije. U ribarstvu, gdje dominiraju mali priobalni ribari, dodatni je rizik moguć ulazak velikih europskih plovila u indijske vode. Njihova tehnološka nadmoć i kapaciteti lako potiskuju lokalne ribare i dovode u pitanje cijeli jedan prehrambeni i kulturni sustav uz obalu.