Sporazum o slobodnoj trgovini između Europske unije i Indije, potpisan danas, predstavlja kulminaciju višegodišnjih pregovora, ali i trenutak u kojem se slavljenički tonovi političkih govora sudaraju s mnogo tamnijom bilancom mogućih posljedica. U javnom diskursu dominira slika o golemom tržištu od gotovo dvije milijarde ljudi, o novim investicijskim valovima i o geopolitičkom približavanju dviju demokracija. Istodobno, istraživanja i analize podsjećaju da je riječ o vrlo asimetričnom odnosu snaga te o paketu pravila koji prodire duboko u poljoprivredu, industriju, javne nabave i režim zaštite intelektualnog vlasništva. Ta pravila stvaraju nove prilike za velike izvoznike i financijski sektor, ali otvaraju i prostor za nove gubitnike među malim proizvođačima, lokalnim zajednicama i radnicima.
U formalnom opisu sporazuma naglašava se gotovo potpuna liberalizacija trgovine robom. EU postupno ukida carine na velik dio indijskog izvoza, od tekstila i odjeće do obuće, kožnih proizvoda, nakita i dijela prehrambenog asortimana. Indija istodobno spušta visoke uvozne carine koje su desetljećima štitile domaće tržište strojeva, automobila, kemikalija i farmaceutskih proizvoda, pa europske kompanije ulaze s potpuno drugačijom cjenovnom strukturom. Za određene sektore na obje strane to znači snažan poticaj. Indijski izvoznici tekstila, kože i nakita dobivaju čvršći položaj u Europi, dok europski proizvođači automobila i strojeva računaju na brzi rast prodaje u Indiji. Ta slika, premda točna na razini spomenutog, nije potpuna. Pojasnit ćemo i zašto.