Sigurnosna dilema i sve brža vrtnja u začaranom krugu koji mora eksplodirati: Što je to "glavni plan" i zašto se NATO po pitanju Rusije priprema za nuklearni konflikt?

Odnosi između Rusije i NATO-a u stalnoj su silaznoj putanji, a od nedavno službeno više niti ne postoje otkako je Rusija zatvorila svoju diplomatsku misiju u sjedištu NATO-a u Bruxellesu (nakon što su iz NATO-a izbacili nekoliko ruskih diplomata tvrdeći kako su isti zapravo špijuni). No, ovo nažalost nije najniža točka koju se može dosegnuti na relaciji između Rusije i NATO vojnog saveza, a da bi situacija mogla postati i puno gora sugerira nam nedavno objavljeni NATO-ov "glavni plan" (masterplan) za obranu protiv ruskog napada.

Zapravo same detalje tog plana, razumljivo, ne možemo znati jer su u javnosti objavljene samo neke okvirne karakteristike, ali i ovo što je službeno objavljeno već ukazuje na vrlo opasnu potencijalnu eskalaciju u bliskoj budućnosti te da se NATO na istu sad aktivno priprema.

S jedne strane moglo bi se reći kako se ovakvi planovi kreiraju više iz same NATO-ove potrebe da ostane relevantan, da opravda svrhu vlastitog postojanja (koja je, reći će neki, prestala egzistirati okončanjem Hladnog rata), a ovakve dramatične objave svakako se vrlo dobro koriste i kao argumenti za daljnje naoružavanje i financijsko izdvajanje na naoružanje.

Ne treba uopće podsjećati na to da je industrija oružja i dalje jedna od najunosnijih na svijetu, a da bi se stimulirala takva potražnja obavezno je stvaranje potrebe. Uzmimo Europu za primjer. Unatoč određenim internim kontradikcijama i prijeporima (recimo aktualni sukob između Bruxellesa i Varšave), EU poprilično mirno egzistira već desetljećima te na horizontu nema naznake da bi mogao buknuti oružani sukob (što se nažalost ne može reći za EU periferiju, odnosno Balkan). Postavlja se stoga pitanje - čemu EU zemljama oružje? Oružje po svojoj samoj prirodi može se koristiti samo u dvije svrhe, u svrhu defenzivnih ili ofenzivnih potreba. Pod uvjetom da EU nema namjere napadati druge zemlje po svijetu (barem ne trenutačno), to znači da se naoružanje zemljama EU-a može prodati jedino tako da ih se uvjeri kako im isto treba iz obrambenih razloga. Drugim riječima, potrebna je prijetnja.