"Leteći Černobil" ili strateški džoker: Burevestnik i povratak nuklearnog mlaznog pogona – beskonačni domet protiv štitova, s cijenom radijacije
Zapad ju je odmah prozvao "Leteći Černobil", Rusija je zove 9M730 Burevestnik – "olujna ptica". Ovaj projekt nije ni počeo s ratom u Ukrajini, nego s analizom onoga što Moskva smatra temeljnim problemom nuklearne ravnoteže: širenje američkih proturaketnih sustava koji, makar i djelomično, nagrizaju logiku odvraćanja. Još 2018. Vladimir Putin ga je uvrstio u paket "odgovora" na štitove i presretače, uz Avangard, Kinžal, Cirkon i Posejdon. Od tada je Burevestnik postao sinonim za oružje koje prkosi inženjerskim granicama – i živcima onih koji razmišljaju o radiološkom riziku.
Tehnički, Burevestnik je nuklearno pogonjeni krstareći projektil. Nakon početnog ubrzanja malim raketnim boosterom, zrak ulazi u tijelo projektila, gdje ga mini-reaktor zagrijava i izbacuje nazad – nuklearni ramjet. Ideja podsjeća na američki projekt Pluto iz 1960-ih, napušten upravo zbog "prljavštine": takav motor može tijekom leta ispuštati radioaktivne izotope. Ruski inženjeri tvrde da su modernim materijalima i kontrolom reaktora umanjili taj rizik, ali sam koncept nosi posebnu vrstu opasnosti koju nemaju turboventilacijski motori klasičnih krstarećih projektila.
Ono što Burevestniku daje strateški smisao jest domet. U praksi – koliko god izdrži reaktor. Moskovski vrh zadnjih mjeseci ističe da je obavljen i višesatni let od preko 14 tisuća kilometara bez prekida, i da to "nije gornja granica". Takva izdržljivost otvara profil leta kakav obrane teško predviđaju: projektil može kružiti, mijenjati kurs, doći iz neočekivanog smjera, pa čak i čekati povoljni trenutak za napad. Cijena te izdržljivosti je brzina: procjene govore o subsoničnom letu (otprilike kao Tomahawk), ali uz ekstremno niske visine od 50–100 metara, terensko "prileganje" i manevarsku rutu koja radarski horizont pretvara u saveznika.
Vođenje je, sudeći po fragmetima koji su procurili, kombinacija inercijalne navigacije, satelitske korekcije (GLONASS) i mapiranja terena, to je stara sovjetska škola dovedena u digitalno doba. Dimenzijama Burevestnik spada među veće krstareće projektile (oko 12 m), s aerodinamikom koja sugerira pokušaj smanjenja radarskog odraza – nije "nevidljiv", ali je dizajniran da se vidi kasno. Ključno je, ipak, to da – za razliku od hipersonika – računa na prikradanje, a ne na brzinu.
U ruskom arsenalu Burevestnik zauzima jedinstveno mjesto. Avangard je suprotnost: hipersonični klizač na vrhu ICBM-a, brzine 20+ Macha, zamišljen da probije obranu silovitošću i manevrom na velikim visinama. Kinžal je zrakoplovno lansiran kvazibalistički projektil za brze, regionalne udare – već je korišten konvencionalno u Ukrajini. Cirkon je morski hipersonik za brodove i kopnene ciljeve, dometa reda tisuću kilometara. Sva tri stavljaju brzinu ispred trajanja. Burevestnik ide drugim putem: spor, niskoleteći, praktički bez ograničenja rute i dometa. Ako prvi val ICBM-a i SLBM-a probije glavne ciljeve, Burevestnik je zamišljen kao "drugi ešalon" koji traži preživjele čvorove zapovijedanja, radare i logistiku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
