Može li se mir roditi dok Bruxelles i Kijev već pripremaju njegov sprovod?

Trump–Putin susret u Budimpešti još nije održan, a već je izazvao staro, dobro poznato trzanje u Bruxellesu. Čim se nasluti mogućnost izravnog dogovora Washingtona i Moskve, europske institucije i njihovi najvjerniji istočnoeuropski jastrebovi povlače ručnu kočnicu - proceduralne zapreke, moralno-pravne objave, nove tranše sankcija i pojačavanje vojne pomoći Kijevu. Scenarij smo već gledali. Aljaska je bila "slomljena" netom nakon što se dogodila – ne zato što je dogovor bio sklopljen, nego zato što je i sama mogućnost deeskalacije zatrpana valom deklaracija, curenja u medije i demonstrativnih "crvenih linija". Sad slijedi repriza.

Budimpešta je, za razliku od Aljaske, europski teren i to čini stvar osjetljivijom. Prvi odlazak Vladimira Putina na teritorij EU nakon 2022. bio bi simboličan šamar višegodišnjoj politici izolacije, a Viktor Orbán, voljan domaćin, izruguje samu logiku bruxelleskog jedinstva. Zato gledamo dvostruki potez: javno se kaže da je "svaki pokušaj mira dobrodošao", a istodobno se postavlja baterija prepreka – od pravnih (zbog naloga ICC‑a i formalnih obveza koje Mađarska još ima) preko logističkih (zračni prostor i izuzeća od sankcija) do političkih (kolektivno "ne odobrava se" prizor Putina u glavnom gradu države u EU bez ijednog europskog lidera u sobi).

Bruxelles usto pojačava pritisak na Rusiju kako bi signal bio nedvosmislen: i ako dođe do nečega nalik primirju, ratna ekonomija ostaje uključen motor. Sprema se nova runda sankcija i plan velikih iznosa iz zamrznute ruske državne imovine za financiranje Ukrajine. Poruka glasi – "ništa o Ukrajini bez Ukrajine", ali i "ništa s Putinom što miriše na ‘normalizaciju’". To nije neutralnost, to je pretpostavka rata kao stanja koje je politički i fiskalno ugrađeno u sadašnji europski poredak.

Zašto Europa opet gradi barikade? Ne zato što ne želi mir, nego zato što ne želi mir koji ne nastaje pod njezinim kišobranom i prema njezinim formulama. Izravni američko‑ruski dogovor bez europskih vođa u prvom redu bio bi poništavanje bruxelleskog narativa o "normativnoj sili" – onoj koja iz pravnog okvira (ICC, sankcije, "poredak temeljen na pravilima") izvodi geopolitički legitimitet. U toj slici, svako ubrzano primirje "preko glave Europe" ne samo da ugrožava taj narativ, nego i riskira urušavanje novoizgrađene ratne industrije, budžeta i političkih karijera vezanih uz "dugi rat".