U jednom trenutku 25. rujna 1396. francuski i burgundski vitezovi mogli su povjerovati da pobjeđuju. Razbili su osmansku prethodnicu, prošli kroz pješački položaj zaštićen kolcima i pod teškim se oklopom popeli uz obronak južno od Nikopolja. Na vrhu ih nije čekao otvoren put prema slavi, nego svježa konjica Bajazida I. U odlučujućem su času u bitku ušli i oklopljeni Srbi kneza Stefana Lazarevića – pravoslavni kršćani koji su pomogli muslimanskom sultanu uništiti križarsku vojsku.
U toj je sceni sadržan cijeli paradoks Nikopolja. Bitka nije bila samo sukob kršćanske Europe i islama niti obična priča o viteškoj oholosti kažnjenoj na bojnom polju. Bila je to katastrofa vojske koja je imala dovoljno hrabrosti, novca i plemenitih prezimena, ali nije imala jedinstven plan. Ljudi koji su već godinama ratovali protiv Osmanlija pozivali su na oprez. Vitezovi pristigli iz Francuske i Burgundije tražili su pravo na prvi udar jer je u njihovom svijetu mjesto u bojnom poretku bilo i mjesto u društvenoj hijerarhiji.