Znanost je nacrtala put blata, a stanovnici su imali vremena pobjeći. Između upozorenja i sirene nestao je cijeli grad.
Armero nije nestao zato što nitko nije znao kojim će putem katastrofa krenuti. Nestao je gotovo točno ondje gdje je bilo nacrtano da bi mogao nestati. Kolumbijski institut za geologiju i rudarstvo INGEOMINAS predstavio je 7. listopada 1985. prvu kartu vulkanske opasnosti u zemlji. Na njoj se zona mogućih lahara (naziv za razorni vulkanski blatni tok ili bujicu koja se sastoji od mješavine vode, vulkanskog pepela, kamenja i drugog materijala) širila preko Armera. Revidirana verzija, dovršena samo tri dana prije katastrofe, bila je još jasnija — u slučaju ozbiljne erupcije grad bi bio preplavljen. Priroda je opasnost zapisala u reljef, a geolozi su je preveli u boje i linije. Ono što je nedostajalo bila je odluka.
Još je mučnije to što katastrofa nije bila trenutačna. Glavna erupcija Nevado del Ruiza počela je nešto poslije 21 sat, a lahar je u Armero stigao nakon 23 sata. Kasnije analize zaključile su da su mnogi stanovnici mogli pješice dosegnuti uzvisine za manje od pola sata. Dok se masa blata već spuštala riječnim dolinama, velik dio grada još je bio u kućama ili je spavao. Armero je te večeri imao nešto dragocjenije od proročanstva — imao je vrijeme. Izgubio ga je u lancu nejasnih poruka, prekinutih veza i umirujućih procjena.