U 12:42, 20. srpnja 1944., drvena baraka u Hitlerovu stožeru Wolfsschanze podigla se u oblaku prašine i iverja. Njemački pukovnik i aristokrat Claus Schenk Graf von Stauffenberg već je žurio prema uzletištu, uvjeren da nitko uz konferencijski stol nije mogao preživjeti. No uspio je aktivirati samo jedno od dva eksplozivna punjenja. Aktovka je zatim pomaknuta iza masivnog nosača stola, a sastanak se zbog vrućine održavao iznad zemlje, ne u bunkeru. Adolf Hitler preživio je s tek lakšim ozljedama. Bomba je eksplodirala na vrijeme. Savjest koja ju je postavila nije.
U trenutku kada je dio njemačke vojne elite odlučio da Hitler više ne smije živjeti, on je već bio pokazao sve zbog čega je morao biti zaustavljen. Holokaust je već bio uglavnom proveden. Europa je godinama živjela pod okupacijom i terorom. Zapadni saveznici iskrcali su se u Normandiji, a njemačka istočna bojišnica počela se urušavati. Zato 20. srpnja nije samo priča o hrabrosti. To je i priča o zakašnjenju – o ljudima koji su se usudili djelovati tek kada se zločinačka država pretvorila i u vojnu katastrofu za samu Njemačku.