U zoru 23. srpnja 1952. Kairo nije izgledao kao prijestolnica revolucije. Nije bilo mase koja ruši vrata palače, barikada ni velikog govornika. Nekoliko stotina časnika preuzelo je vojno zapovjedništvo, blokiralo ključne točke i preko radija objavilo da vojsku "čisti od korupcije". Tri dana poslije kralj Faruk potpisao je abdikaciju i na kraljevskoj jahti "Mahroussa" otplovio prema Italiji, ispraćen čak i kraljevskim pozdravom od 21 topovskog hica. Stari režimi, ispada, katkad odlaze teatralnije nego što su vladali.
No ono što je počelo kao uredno izveden vojni udar ubrzo je dobilo ime revolucije i razmjere povijesnog potresa. Slobodni časnici nisu samo uklonili jednog nepopularnog monarha. Promijenili su odnos prema zemlji i radu. Iz temelja su preusmjerili egipatsku vanjsku politiku. I, možda najtrajnije, arapskom su svijetu ponudili novu figuru političkog spasitelja – mladog časnika koji tvrdi da ne osvaja državu, nego je vraća naciji. U toj se tvrdnji nalaze i veličina i kvar egipatske revolucije iz 1952.