Europa je 8. listopada 1912. Balkanu poslala jednu od onih diplomatskih poruka koje zvuče moćno sve dok ih netko ne odluči ignorirati. Austro-Ugarska i Rusija, govoreći u ime šest velikih sila, upozorile su balkanske kraljevine da neće dopustiti promjenu granica Osmanskog Carstva bez obzira na ishod mogućeg rata. Istoga dana najmanja članica Balkanskog saveza, Crna Gora, objavila je rat. Velike sile zatražile su da zemljovid ostane isti. Cetinje je odgovorilo da će o zemljovidu ipak odlučivati topovi.
Sljedećeg jutra početak borbi režiran je gotovo kazališno. Prema tadašnjim izvještajima, dvadesetdvogodišnji princ Petar Petrović-Njegoš, najmlađi sin kralja Nikole, u osam sati ispalio je prvi hitac prema osmanskim položajima na prilazu Tuziju. Vojna glazba zasvirala je kraljevsku himnu, a novine su tvrdile da su prvi osmanski topovi ušutkani za samo 21 minutu. Možda je u tome bilo nešto ratne propagande, ali simbolika je bila jasna – jedna siromašna kraljevina s četvrt milijuna stanovnika upravo je otvorila rat protiv carstva koje se još protezalo na tri kontinenta.