Aljaska i Ruska Amerika: Priča o osvajanju svijeta koji još ne postoji, Beringovom brodolomu, okrutnom kolonijalizmu, morskoj vidri i stoljeću rusko-američkog prijateljstva

Prije nekoliko dana pisali smo o širenju carske Rusije sve do prirodnih barijera te je zbog toga Rusija na kraju ispala ova velika, zemljopisno najveća zemlja svijeta. No, njezina prirodna barijera na istoku bila je Pacifik, ali nisu stali tamo... ovo je priča o Ruskoj Americi.

U 17. stoljeću, iako je Rusija već bila veliko carstvo, još uvijek nisu znali što se točno nalazi istočno od njihove najistočnije granice... Tamo je, dakako, Aljaska, ali još nije bila otkrivena. Prema jednoj priči ruska ekspedicija je 1648. zalutala i stigla do Aljaske. No, vijest o njihovim otkrićima navodno nikad nije stigla natrag do Moskve tako da je upitno koliko je uopće ovaj podatak precizan. Ali zato se sa sigurnošću zna da je ruski car Petar Veliki (o kojem smo nedavno također pisali) 1725. najavio novu ekspediciju s ciljem istraživanja tog dalekog i mističnog prostora, no iste godine je i umro tako da se sve ponovno odgodilo.

Tek 1741. krenula je ozbiljna nova ekspedicija, s dva broda. Prvim brodom "Sveti Petar" upravljao je Danac, Vitus Bering, a drugim "Sveti Pavao", Rus, Aleksej Čirikov. Isplovili su zajedno s Kamčatke, no uskoro su se razdvojili. 15. rujna Čirikov je stigao do jugoistočne Aljaske. Njegovi ljudi su se iskrcali te su tako postali prvi Europljani koji su stigli na tlo sjeverozapadne Sjeverne Amerike.

Posebno je zanimljivo pogledati povijesne američke karte iz tog vremena na kojima je taj cijeli prostor označen kao "parts unknown" odnosno "nepoznati dijelovi".

Bilo je to još uvijek vrijeme neotkrivenog svijeta kada se moglo samo nagađati što se nalazi u "magli".

Dakle Čirikova posada se iskrcala na Aljasci, ali njegov danski kolega Bering nije imao toliko sreće. Poznato je da su 16. srpnja (sam dan nakon Čirikova) ugledali kopno Aljaske, ali su se okrenuli natrag prema Rusiji. Plovidba je bila teška i brod mu se negdje u studenom nasukao na otok koji će kasnije dobiti naziv Beringov otok (kao i cijeli prolaz između Rusije i Aljaske). On i dio posade su preživjeli, no uskoro se tamo razbolio i preminuo. Ostatak posade uspio je nekako izgraditi novi brod od olupina starog, no bili su prisiljeni provesti zimu na otoku.

Aleksej Čirikov (lijevo) i Vitus Bering (desno)

Tek u kolovozu 1742. uspjeli su isploviti te su se vratili uspješno do Kamčatke.

Što je pak bilo s Čirikovom, rekli smo da se on uspio iskrcati na tlo Aljaske? On osobno ne. Naime, ovi ekspedicijski veliki brodovi nisu bili u mogućnosti jednostavno "pristati" uz obalu, za takvo što bi morali naići na baš idealnu lokaciju, a nisu. Umjesto toga Čirkov je poslao malu ekspediciju u čamcu koji je trebao istražiti obalu i vratiti se na glavni brod s informacijama.

Čamac je isplovio, Čirikov i ostali na brodu "Sveti Pavao" su čekali... i čekali, ali se nitko nije vraćao. Što se dogodilo ovoj ekspediciji? Ne zna se. Čirikov je zatim poslao još jedan čamac, između ostalog da vide što se dogodilo s prethodnom ekspedicijom. Nova ekspedicija uputila se prema nepoznatoj zemlji i ovi su na brodu ponovno čekali i čekali, dani su prolazili, ali nitko se nije vraćao. Čamaca za isplovljavanje više nisu imali i situacija je postala kritična, naime, ponestajalo im je vode.

Više se nije moglo čekati. 27. srpnja Čirikov je odlučio da će morati svoje dvije ekspedicije prepustiti sudbini te je naredio kurs prema zapadu, natrag prema Rusiji... Stigli su do ruske luke Petropavlovsk (na poluotoku Kamčatka) 12. listopada 1741. - u zadnji trenutak, jer vode gotovo da više nisu ni imali.

Beringov prolaz, satelitska snimka

Čirikov je izgubio gotovo polovicu posade od 70-ak ljudi i okrenuti brod bila je jedna od najtežih odluka koju je za života morao donijeti. Iduće godine ponovno je krenuo u ova mora ovog puta u ekspediciji potrage za još uvijek nestalim Beringom. Pritom je čak prošao blizu otoka gdje se ovima brod nasukao, ali nisu ih spazili (a Bering je tad već preminuo). Bila je to njegova zadnja misija, a ostatak života bavio se kartografijom i ucrtavanjem otoka koje je prošao.

Zanimljivo je to da je Čirikova posada očito bila prva europska ekspedicija koja je stupila na tlo Aljaske, ali nikakve vijesti o novoj zemlji nisu donijeli natrag jer su netragom nestali zauvijek... Beringova pak posada, koja je nekim čudom uspjela vratiti se u kolovozu 1742. zapravo je donijela neke konkretne informacije, točnije na otoku gdje su bili prisiljeni provesti hladnu zimu otkrili su da ima puno morskih vidri, a njihova krzna bila su vrijedan resurs... i ta informacija, kad je napokon stigla natrag to carskih vlasti, bila je ključna u odluci da se te daleke zemlje valja dodatno istražiti i u konačnici kolonizirati.

Morska vidra

Kasnijih godina krenule su veće ekspedicija, zapravo trgovačke misije. Cilj je bio zgrnuti što više novca na krznu morskih vidri koje su nastanjivale Aleutske otoke (više od 300 vulkanskih otoka koji se nalaze u nizu između Kamčatke i Aljaske). Morska vidra danas je ugrožena vrsta i vjeruje se da im se populacija smanjila na svega oko 2000 jedinki, a bilo ih je i do 300.000 u vrijeme kad je počela njihova masovna eksploatacija.

Aleutski otoci

Na Aleutskim otocima Rusi su naišli na autohtoni narod, Aleute. Očekivano, tipično za sve kolonizatore, prema autohtonom narodu bili su okrutni - primjerice, otimali su im članove obitelji tražeći otkupninu u krznu morskih vidri. Tako su natjerali Aleute da zapravo rade za njih loveći i ubijajući ove životinje...

Kako se širila vijest o krznenom bogatstvu tako je sve više i više ruskih trgovaca stizalo ovdje, a situacija po Aleute bila je, očekivano, sve teža. Doslovno su bili porobljeni. Njihova situacija se tek donekle poboljšala nakon što je na vlast u Rusiji došla carica Katarina Velika koja je nedugo nakon preuzimanja trona naredila da se narod Aleuta ne smije zlostavljati.

Pripadnici Aleuti naroda, fotografija iz 1941.

No, veliko je pitanje koliko je carica Katarina, čak i uz najbolju namjeru, mogla kontrolirati gramzljive trgovce. Najzloglasnija je bila ruska kompanija Šelehov-Golikov koja je do 1780-ih uspostavila monopol na trgovinu krznom ovdje. Maksimalno su eksploatirali aleutski narod, a kad bi se ovi pobunili onda bi ih ubijali te im uništavali njihove brodove bez kojih je bilo nemoguće preživjeti...

Narod Aleuti

Ali daleko najveća pošast bile su europske zarazne bolesti koje su stigle s kolonizatorima. Vjeruje se kako je oko 80% Aleuta umrlo od istih. Bile su endemske među Europljanima, ali Aleuti nisu imali nikakav prirodni imunitet protiv njih.

Grigori Ivanovič Šelehov Osnivač kompanije Šelehov-Golikov, Grigori Ivanovič Šelehov, kasnije će osnovati još veću kompaniju pod nazivom Rusko-američka kompanija (službeno je bila državna, odnosno carska, no Šelehov je njome upravljao).

Na vlasti u Rusiji sad je već car Pavao, a Rusko-američka kompanija bit će glavni akter kolonizacije dalje od Aleutskih otoka, jer sad se već preuzima i teritorij Aljaske. Šelehov će još jednom pokazati svoju kolonijalističku okrutnost. Naime, došavši na tlo Aljaske, odnosno na prostoru otoka Kodiak u blizini obale, njegove snage ubile su i masakrirale na stotine pripadnika autohtonih naroda. Prema nekim navodima ubijeno je više od 2500 ljudi i to većinom žena i djece.

Kako je skončao Šelehov, ne znamo, no pokopan je u Irkutsku 1795., a nekoliko godina ranije dobio je zlatnu i srebrnu medalju za "otkriće novih otoka u Istočnom oceanu".

Uglavnom, njegova kompanija - po nalogu cara Pavla - ujedinila se s drugim ruskim trgovačkim kompanijama te je tako stvoren još i veći monopol, kompanija pod nazivom Ujedinjenja američka kompanija.

I tako je nastala ruska kolonija pod nazivom Ruska Amerika koja je postojala od 1799. do 1867. Većinom je to bio prostor Aljaske, ali i šire. Rusi su imali i utvrdu na prostoru Kalifornije, Fort Ross, te tri vojne postaje na Havajima.

Glavni dio ruske kolonije Ruska Amerika na karti iz 1860.

Glavni pak centar bio im je glavni grad kolonije na Aljasci, grad kojeg su nazvali Novo-Arhangelsk (današnji grad Sitka).

Dakako, znamo kako ova priča završava... Rusija je 1867. prodala cijelu Aljasku SAD-u za svega 7.2 milijuna USD (što je otprilike oko 140 milijuna USD u današnjem novcu). Ali zašto? Više je razloga, ali u to vrijeme više im se jednostavno nije isplatilo. Zbog intenzivnog lova do druge polovice 19. stoljeća znatno je pao broj životinja, a održavati koloniju tako daleko od centra carstva bilo je skupo. Štoviše, većina trgovine obavljala se između Ruske Amerike i SAD-a (točnije Kalifornije) koji je uspostavljen 1776. godine, tako da od toga Rusko Carstvo nije imalo neke ekonomske dobiti.

Pogled na Novo-Arhangelsk, glavni grad Ruske Amerike - slika iz 1837. godine (izvor: javna domena)

Također valja spomenuti da Rusija gotovo da i nije imala nikakvu mornaricu u Pacifiku u to doba. Prebacivanje robe iz Aljaske u Rusiju bio je izazov, a onda je tu robu trebalo prebaciti preko cijelog Sibira...

Do 1860-ih već su napustili većinu svojih naselja. U isto vrijeme SAD se širio (te su pritom i sami pokazali veliku razinu okrutnosti prema autohtonim narodima, odnosno Indijancima). Netom je završio krvavi Američki građanski rat. Britanija je bila globalna super-sila koje je nedavno ratovala s Rusijom oko Krima. Nadalje, Britanija je uspostavljala Britansku Kolumbiju (danas zapadna regija Kanade) i Rusima se zapravo žurilo prodati Aljasku jer im je puno više odgovaralo da Amerikanci dođu tamo, odnosno da budu "tampon zona" između njih i mrskih im Britanaca. Najveći ruski strah je bio da će Britanci osvojiti Kamčatku i početi otimati im carstvo na istoku...

Zapravo za vrijeme Krimskog rata (koji je, unatoč imenu, bio daleko veći od samog Krima) britanske snage držale su opsadu nad najvećim gradom Kamčatke, Petropavlovskom. Rusima je postalo jasno kolika prijetnja im može biti Aljaska ako padne u britanske ruske (a vjerojatno bi i bila da je nisu prodali Amerikancima).

Petropavlovsk na karti

U Rusiji je sad na vlasti car Aleksandar II, a njegov mlađi brat jako je lobirao za prodaju Aljaske te je već ranije dogovarao s Lincolnom detalje, ali onda izbija Američki građanski rat...

S američke strane neki utjecajni poduzetnici bili su jako "zagrijani" za Aljasku želeći tamo pokrenuti ribolovnu industriju. Posebno zainteresiran bio je senator iz Kalifornije, William Gwin, ali on je možda zamišljao Veliku Kaliforniju jer je uskoro počeo zagovarati odcjepljenje od ostatka unije (nije mu pošlo za rukom te je uhićen).

William Seward U konačnici je tadašnji američki državni tajnik William Seward (inače jedan od osnivača Republikanske stranke) dogovorio cijenu i prodaju s Rusijom te je uspio nagovoriti Senat da ratificiraju sporazum.

Ali nisu li Rusi bili zabrinuti da će toliki prostor dobiti njihovi suparnici? Koji suparnici? Carska Rusija vidjela je suparnike u Britancima, nipošto Amerikancima. Štoviše, odnosi između Carske Rusije i SAD-a bili su vrlo dobri, a Katarina Velika jedna je od prvih stranih državljana koji su priznali američku neovisnost!

Ti dobri odnosi između Rusa i Amerikanaca potrajat će još barem sto godina. Nije ni čudo jer Ruse i Amerikance spajao je zajednički animozitet prema Britancima - kako se vremena mijenjaju, zar ne?