Kada se jučer pojavio na biračkom mjestu kako bi ubacio listić, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko poručio je kako "neće dozvoliti" da se situacija u Bjelorusiji destabilizira i da se stvore "neke situacije nalik građanskom ratu". Zvuči kao da je sam znao što bi moglo uslijediti neposredno nakon objave prvih izbornih rezultata (prema kojima dobiva više od 80% glasova). Spominjanje pak građanskog rata, u bilo kakvom kontekstu, samo po sebi već je opasno. Generalno kroz povijest već sama spomen "građanskog rata" obično znači da isti nije nužno tako daleko.
Neki će pak reći kako su sinoćnje scene u Minsku već poprilično podsjećale na "ratno stanje". Žestoki sukobi policije i gnjevnih prosvjednika svakako su nešto na što Bjelorusija nije navikla, nešto što generacije već ne pamte. Sve do nedavno možda je baš Bjelorusija bila zadnja zemlja u Europi u kojoj bi se takvo što događalo. Vjerovalo se da je sama prisutnost režima u neku ruku već dovoljna "kočnica" za bilo kakve socijalne nemire. S druge strane Bjelorusija je već neko vrijeme zemlja koja više ne ostavlja onaj dojam stabilnosti kakvog je imala prije, recimo, 5 do 6 godina.
Bjelorusija je bila zemlja s minimalno "talasanja", ostatak svijeta doživljavao ju je više kao kuriozitet, ostatak nekadašnjeg SSSR-a gdje se stvari nisu bitno promijenile, gdje još vlada autoritarna vlast, gdje obavještajne poslove obavlja KGB (bjeloruska obavještajna služba zapravo se još uvijek i zove KGB), a demokracija je tek mrtvo slovo na papiru. Dakako, takvu Bjelorusiju također se smatralo nekakvim kvazi-produžetkom Rusije, prostora na kojem Kremlj ima možda i veći utjecaj nego u nekim ruskim provincijama (recimo na Kavkazu).
Takva "mirna i autoritarna" Bjelorusija već neko vrijeme prestaje postojati (barem onaj dio što se tiče "mirne" Bjelorusije). Iskre napetosti između Minska i Moskve nagovijestile su da će nestabilnosti doći po Bjelorusiju, da je takav scenarij neminovan. U cijeloj toj priči Aleksandar Lukašenko je donekle enigmatičan - on ili točno zna što čini ili blefira nadajući se najboljem mogućem ishodu.
To da Bjelorusija pazi na svoj suverenitet i da nema volje (to svakako uključuje i samog Lukašenka) biti isključivo u sjeni Moskve (i pod njenom kontrolom) je sasvim razumljivo iako se postavlja pitanje što je pravi povod za distanciranje koje je uvelike potaknuo sam Lukašenko. Je li to zaista želja za većim suverenitetom ili su neki drugi razlozi u pozadini? Ili je kombinacija? Naime, nije tajna da je Bjelorusija - recimo to "zauzvrat" - dobila poprilično preferencijalni tretman od strane Rusije, naročito kada je riječ o energetici, ali i drugim ekonomskim sferama. Bjelorusija je mogla računati na poprilične popuste i subvencije kada je riječ o ruskom plinu dok je Rusija pak mogla "mirno spavati...
Neki će pak reći kako su sinoćnje scene u Minsku već poprilično podsjećale na "ratno stanje". Žestoki sukobi policije i gnjevnih prosvjednika svakako su nešto na što Bjelorusija nije navikla, nešto što generacije već ne pamte. Sve do nedavno možda je baš Bjelorusija bila zadnja zemlja u Europi u kojoj bi se takvo što događalo. Vjerovalo se da je sama prisutnost režima u neku ruku već dovoljna "kočnica" za bilo kakve socijalne nemire. S druge strane Bjelorusija je već neko vrijeme zemlja koja više ne ostavlja onaj dojam stabilnosti kakvog je imala prije, recimo, 5 do 6 godina.
Bjelorusija je bila zemlja s minimalno "talasanja", ostatak svijeta doživljavao ju je više kao kuriozitet, ostatak nekadašnjeg SSSR-a gdje se stvari nisu bitno promijenile, gdje još vlada autoritarna vlast, gdje obavještajne poslove obavlja KGB (bjeloruska obavještajna služba zapravo se još uvijek i zove KGB), a demokracija je tek mrtvo slovo na papiru. Dakako, takvu Bjelorusiju također se smatralo nekakvim kvazi-produžetkom Rusije, prostora na kojem Kremlj ima možda i veći utjecaj nego u nekim ruskim provincijama (recimo na Kavkazu).
Takva "mirna i autoritarna" Bjelorusija već neko vrijeme prestaje postojati (barem onaj dio što se tiče "mirne" Bjelorusije). Iskre napetosti između Minska i Moskve nagovijestile su da će nestabilnosti doći po Bjelorusiju, da je takav scenarij neminovan. U cijeloj toj priči Aleksandar Lukašenko je donekle enigmatičan - on ili točno zna što čini ili blefira nadajući se najboljem mogućem ishodu.
To da Bjelorusija pazi na svoj suverenitet i da nema volje (to svakako uključuje i samog Lukašenka) biti isključivo u sjeni Moskve (i pod njenom kontrolom) je sasvim razumljivo iako se postavlja pitanje što je pravi povod za distanciranje koje je uvelike potaknuo sam Lukašenko. Je li to zaista želja za većim suverenitetom ili su neki drugi razlozi u pozadini? Ili je kombinacija? Naime, nije tajna da je Bjelorusija - recimo to "zauzvrat" - dobila poprilično preferencijalni tretman od strane Rusije, naročito kada je riječ o energetici, ali i drugim ekonomskim sferama. Bjelorusija je mogla računati na poprilične popuste i subvencije kada je riječ o ruskom plinu dok je Rusija pak mogla "mirno spavati...
