Kada se jučer pojavio na biračkom mjestu kako bi ubacio listić, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko poručio je kako "neće dozvoliti" da se situacija u Bjelorusiji destabilizira i da se stvore "neke situacije nalik građanskom ratu". Zvuči kao da je sam znao što bi moglo uslijediti neposredno nakon objave prvih izbornih rezultata (prema kojima dobiva više od 80% glasova). Spominjanje pak građanskog rata, u bilo kakvom kontekstu, samo po sebi već je opasno. Generalno kroz povijest već sama spomen "građanskog rata" obično znači da isti nije nužno tako daleko.
Neki će pak reći kako su sinoćnje scene u Minsku već poprilično podsjećale na "ratno stanje". Žestoki sukobi policije i gnjevnih prosvjednika svakako su nešto na što Bjelorusija nije navikla, nešto što generacije već ne pamte. Sve do nedavno možda je baš Bjelorusija bila zadnja zemlja u Europi u kojoj bi se takvo što događalo. Vjerovalo se da je sama prisutnost režima u neku ruku već dovoljna "kočnica" za bilo kakve socijalne nemire. S druge strane Bjelorusija je već neko vrijeme zemlja koja više ne ostavlja onaj dojam stabilnosti kakvog je imala prije, recimo, 5 do 6 godina.
Bjelorusija je bila zemlja s minimalno "talasanja", ostatak svijeta doživljavao ju je više kao kuriozitet, ostatak nekadašnjeg SSSR-a gdje se stvari nisu bitno promijenile, gdje još vlada autoritarna vlast, gdje obavještajne poslove obavlja KGB (bjeloruska obavještajna služba zapravo se još uvijek i zove KGB), a demokracija je tek mrtvo slovo na papiru. Dakako, takvu Bjelorusiju također se smatralo nekakvim kvazi-produžetkom Rusije, prostora na kojem Kremlj ima možda i veći utjecaj nego u nekim ruskim provincijama (recimo na Kavkazu).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.